Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV

Najjači kad je najteže! I u vrelim julskim danima, kad oni slabe volje ostavljaju tegove zarad treninga u prirodi ili slanoj vodi, teretanom Sokolskog doma odzvanja neumorni klang-klang! Svaka pukotina na zidovima tog drevnog zdanja, starijeg od same tvrđave Kastel, luči sokolsku limfu u kojoj je zamiješan savršen alhemijski spoj sporta i anatomskog larpurlatizma. Teretana Sokolskog doma nije tek priprosta pučka teretana u koju dolaze momci sa malo kose i još manje pameti da bi imali što veće mišiće na rukama kojima bi tukli što više ljudi, ne. Primarni cilj treniranja je zamamna muška ljepota kao provokacija ženama protiv kojih se vježbač neće oženiti, a sekundarna je sveopšta ideja sportskog pristupa životu…

Ako je atletika kraljica sportova, zna se ko je kralj – fudbal. Drevna manjačka igra loptom izmišljena kao zamjena za dotad nacionalni sport gađanje kamenovima u glavu (nakon što je Ban Tisa Milosavljević uočio da je zbog popularnosti gađanja kamenovima u glavu prirodni priraštaj za samo 20 godina opao za 113%), svakako je omiljeni oblik sokolske sportske razonode, kad se izuzmu aktivnosti koje uključuju tegove i jebanje pičaka u pičku. Na kraju krajeva, sam trener Sale je nadaleko čuven fudbaler od čijih je preciznih pasova (40 godina bez pogrešnog dodavanja!) čuvenije samo njegovo psovanje konstruktivno kritikovanje saigrača (a i protivnika) biranim riječima koje najčešće uključuju likove sa postera okačenih na zidovima crkava. Pod idejom „život je lopta – šutaj!“, fudbal se igra u Sokolskom domu, ali i gleda na malom ekranu priručnog televizora koji je odlično očuvan, maltene nov, ni pet svjetskih prvenstava se na njemu nije gledalo…

Ove godine se svjetsko fudbalsko prvenstvo odigrava u Rusiji, našoj staroj prijateljskoj zemlji koja proizvodi mnoge korisne stvari poput AK-47, MiG-29, S-300 itd. te se u teretani Sokolskog doma sa posebnim žarom pomno prate utakmice i vrše stručne usmene analize u kojima se nerijetko pominju majke igrača i stručnog osoblja reprezentacija zemalja učesnica… Tako jedne od ovih večeri trener Sale sjedi na plavoj stolici i komentariše igru hrvatske fudbalske reprezentacije:
– Uf, što su dobre ove Hrvatice! Što bi’ ja der’o onu Kolindu! (Za razliku od, npr. Željke C., prim. aut.)
– Uuu, Kolinda… – čuje se žamor prisutnih.
– Kako su zgodne, a pristojne i kulturne. Dođe ti poslije utakmice i kaže: „Uf, što sam u euforiji zbog pobjede naše repke, tak ću dobro da ti popušim!“, a ona naša krava kad joj kažeš da ti popuši krene da vrti glavom: „A-A! TU SE ČESNICA MEĆE!“
– Kakva česnica? – upita jedan od prisutnih.
– Ona što je peče Vasilije Ostroški, jebo ti bog majku, kako ništa ne znaš! – na trenutak se deranžira trener pa nastavi – A još one Hrvatice kokete, pa kad vide mene ovako u dobroj formi i spremnog samo kažu: „Kak si zgodan, kak si preplanul…“, a ovdje ti se rospija prodere: „ŠTOS IZGORIJO TAKO, DA NIS ĐE NA MJEŠALCI RADIJO?“

Svi prisutni se nasmijaše na tu imitaciju tradicionalne srpske žene koja ne cijeni mediteranski ten (jer je podsjeća na ljude koji popravljaju kišobrane, prim. aut.) a trener nastavi sa antropološkom komparacijom ne skidajući pogled sa ekrana na kojem je u toku fudbalski dvoboj:
– A i reprezentacija im ima dobro ime, „Vatreni“, takve su i one, vatrene – pune vatre, kad ih jebeš one te bodre: „Tak me dobro jebeš! Zabij ga ko Šuker!“, a ove naše blentare samo vrište k’o da ih nožem bodeš ili kažu: „UĆERAJ MI DO KRAJA! UFAT SE DOBRO DA NE PANEŠ!“… Pa ne jašem rodeo, bog te jebo! Čim mi tako kaže, odmah mi se spusti (teg, prim. aut.)! I kako onda da Hrvati ne igraju ovako dobro, vidiš kakvu podršku imaju… Eno dadoše go, šta sam rekao!

Za to vrijeme, u neposrednoj blizini, dojučerašnji pobratim sokolaš Dejan „Zvijer sa Šehitluka“ „King of Cardio“ Jošić je u zagušljivoj kladionici pratio utakmicu na nekakvom bezveznom tv aparatu sa širokom slikom i digitalnim signalom umjesto da u teretani Sokolskog doma uživa u zimskoj briljantnosti analognog TV signala (ukroćenog pomoću kućne UHF antene) sa ljudima koji su mu do juče otimali tegove i psovali žensku familiju…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII

Tajna konstantnosti pite ili što sad ljubav ima s tim…

Mnog(aj)e vojske su prolazile ovuda, padale glave careva, smjenjivale se bijeda i još veća bijeda, al’ jedna stvar je stajala postojana, bez razloga, smisla i izgovora: kvalitet domaće pite u mojoj porodici (od izvora prema ušću sa majčine strane).

Sa babine babe na babu, sa babe na staru (majku), sa ognjišta na mladu (snaju), tradicija se prenosila i kvalitet. A nije da je babina baba znala nešto po kuhinji. Nije ni da je baba znala. A nije, vala, ni da stara (majka) zna. Štaviše, svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura i novi eksperiment. Provjeri da li je slano? Nije? Malo sam drugačije stavila nego prošli put, pa zato nije. A treba biti slano. Realno. Nego!

Da nema ćevapa i pomfrita, pita bi bila najbolje jelo ikad. Al’ eto. Nego, kad se kaže pita, ima raznih pita, a ima i terminoloških barijera. Ono, burek – pita. U Bosni je pita (sa ___), u Srbiji burek (sa ___). A i jedno i drugo, pita. A može biti motana ili slagana. A može biti slana ili slatka. A može biti od domaćih ili kupovnih jufki. A ja kad kažem pita, mislim na sirnicu, prevashodno, moja omiljena, kao Frodi buljavom onaj prsten maj prešs.

Baba je savršeno motala pitu, šta jes’ – jes’. Al’ je baba napustila Dolinu suza prije par godina, upokojila se i zaputila se ka Velikoj tepsiji na nebu, da odatle posmatra svijet. Na seoskom ognjištu rodne kuće ostao je ujak moj, pripadajuća mu porodica sa ženom odmilja zvanom snaja. I vraća se stara onomad sa sela pa onako, s neskrivenim ponosom: „Dobro je snaja naučila kuvat’ pitu.“ Nakon cirka oko 50 godina života, 25 godina braka, 5 godina bez babinog stručnog nadzora. Što b’ se reklo, polož’la je.

A moja stara (majka) je to davno položila. Da kvalitet pite nije konstantan kao što jeste, ko zna u kojem po redu nesretnom braku bih ja bio danas, mršav i indisponiran. Al’ eto. Međutim, i pored tog neospornog kvaliteta koji kvantitativno prevodim kao pite su uvijek od 3 do 5 na skali od 1 do 5, stara zna da iznenadi, u smislu, je li, kako da to kažem, da probije skalu… zgornje strane. (Blog trpi što papir ne može, da ja hvalim moju staru.)

Tako ti je neki dan stara, da dočeka omiljenu tetku i prihrani je, ukuvala pite dvije, sirnicu i krompirušu. I sad, krompir volim u svakom obliku sem u tom gdje je umotan u jufke pa sam krompirušu preskočio. Al’ sirnica. Što b’ Ćiro Blažević rek’o, SINEMOJ. Već nakon prvog zalogaja sam plakao znajući da je mršavost moja prošlost te da će me zaustaviti samo tupi zid tepsije. U ti boga, samo reče, pa nastavi da jede. Pita bila k’o zmaj zmajeva, vrh vrhova. Znači, Šako u Trokaderu je naspram ove pite bio kao Motajica naspram Kilimandžara. Veleodlična pita, i to sa kupovnim jufkama. Uskličnik! Iako je 100% domaća uvijek 100% bolja, nekad zbog nezgodne konstelacije vremena i prostora mora se pribjeći kupovnim jufkama. Tako je. Jeste. Al’ odlična pita, da naglasim, kulturno.

I tako, ne samo na blogu, pohvalim ja moju staru (majku), kako joj je odlična pita. Vjerovatno najbolja ikad u kategoriji „kupovne jufke“. Volim ja pohvaliti moju staru (majku), a posebno kad zasluži. A zasluži. A lijepo je dati kompliment, pa priložim isti.
– A, daj nam reci, u čemu je bila tajna? Da li je to zato što si ovu pitu pravila s ljubavlju?
– Ma kakva ljubav, to sam ja na brzinu smotala.

I, eto, drage moje, odgovora na pitanje iz naslova. Ljubav nema ništa s tim, dovoljne su samo brzina i kupovne jufke, a pri tom ne mislim samo na pitu.