Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
– Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Problemi odraslog čovjeka

Želio bih ovu godinu da počnem jednom veoma tužnom temom koju sam posebno čuvao nekoliko dana, da ne bih zagorčao prošlu zarez godinu. Upozoravam žene, djecu i nejač da tekst koji slijedi nije nimalo veseo…

Elem, obično izbjegavam da lično direktno pišem o sebi jer, u suštini, samo i pišem o sebi, ego – superego – megaego – brutalego, i tako to. A opet, ko ima živaca da čita previše, šta sam ja to nekad napisao – (odgovore na pitanje) ko sam ja uopšte, ‘aj znaj, ni ja se ne sjećam. A onda ko zna kako ko shvati ono napisano na šta naiđe.

Ovaj blog izgleda ovako kako izgleda, između ostalog, jer sam veoma ozbiljno shvatio rečenicu „Nikad kravata, nikad stalni posao!“:
– posla nema i da hoću da ga ima a nije da hoću;
– kravatu sam u životu jednom imao na sebi, nekih pet minuta (biće opisano na blogu);
– nikad nisam nosio odijelo;
– nikad nisam nosio hlače na peglu;
– nikad nisam nosio karirane hlače;
– nikad nisam uvukao košulju u hlače;
– šišanje i brijanje mi nisu urođene aktivnosti.
Uz sve navedeno, sasvim je logično da:
– još uvijek nemam para, nemam žene, nemam problema.
I, naravno:
– mrzim narodnjake.

Al’ ne kaže džaba naš narod, mo’š kako hoćeš al’ ne mo’š dokle hoćeš. Iz internog a meni opet nepoznatog razloga, prošlu godinu sam završio po prvi put u životu opremljen sa dva para cipela. Mojim crnim italijanskim nešpicastim cipelama od brušene kože (za fine poslove) su se pridružile:

I sad počinju problemi odraslog čovjeka. Koje cipele odabrati za odlazak u pozorište? Koje za odlazak na balet? Koje za romantičnu šetnju po plaži? Koje vino ide uz ćevape? Kako voziti Calibru a ne izgledati kao putak? Kako trenirati tegove u teretani Sokolskog doma a ne izgledati kao brutalni siledžija? Milion novih pitanja a odgovori sakriveni bolje nego partizani u šumi…

Ipak, da ostanem na pravom kursu, da mi se noga ne izgubi u brzim cipelama, pomoći će mi spore čarape:

Tako će onaj korak naprijed prije dva koraka nazad biti mnogo ugodniji… jer princip ostaje stari, iako je SRETNA NOVA.

Mara se o sitnoj djeci stara, nije kao Dara što se po čitav dan…

Život čine male stvari kao i malo veće stvari kao i one stvari srednje veličine, najčešće kupljene gotovim novcem. Radost posjedovanja. Naravno, tugu vrijedi utapati i u prezaslađenoj i masnoj hrani ali o tome neki drugi put. Nego, novac je zlo i valja ga uništavati, potrošnjom. Ne treba dopustiti da se novac skuplja. Trošiti, trošiti i samo trošiti. Zato buraz i ja idemo po tržnim centrima i jeftinim prodavnicama pa kupujemo slatkiše, sijalice za auto i cipele. Tako ti on onomad kupi cipele marke SUPA. Nije baš „Manolo Blanik“ a ni „Sani Armani“, al’ eto. Proizvodnja Kazanstan. Da smo u Americi ne bismo imali viceve u Husi i Hasi nego samo loše igre riječima kao primjer iz prošle rečenice. Elem, cipele su SUPA. Onako penzionerske, al’ svako ima svoj stil.
Dolazimo kući, stara se interesuje šta smo kupili…
-Nenad je kupio cipele SUPA, a imaju još patike SARMA.
-Daj, mali, nemoj lupetati.
-Stvarno, sad ću ti pokazati…
Gleda stara one cipele, pa nisu loše, pa obrni okreni, a ono stvarno piše SUPA.
-Pa dobro, a kad ćete po te patike?
-Kako kad, pa kad bude slava…

(Ako neko zna gdje se mogu nabaviti PEČENJE čizme ili PITA papuče, neka javi.)