„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.
Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.
Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.
Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?
Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…
„Pametniji popušta.“
Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.
Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.
I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?
Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 