Nekad je za sreću bilo potrebno samo 8

„U moje vrijeme…“ tamo prije, jebotebog, zamalo 20 godina, stvari su bile drugačije. U školu se išlo da bi se naučilo nešto. Posebno u onu osnovnu. Dalje, kako kome. I sad, da li je bilo bolje (za vrijeme druga Tita) moje djetinjstvo ili ovo sad, bespredmetno je raspravljati, ali, suština razlike se odražava u činjenici da sam ja u osnovnoj školi imao predmet Domaćinstvo, a ovi sad, umjesto tog istog, imaju Demokratiju. Zluradi bi rekli, isto je to, dva predmeta na D, oba beskorisna, al’ sjetiće se toga kad im više ne bude imao ko smotati pitu.

Nego, onomad je i Tehničko vaspitanje bilo znatno drugačije. Danas na nastavi Tehničkog vaspitanja maltene ne prijeti nikakva opasnost od povrede alatom, a nekad: srp, čekić, škrip, pila, šperploča, utičnica… bio je to Rambo 3 izazov u školskom kabinetu. Ipak, da spriječe krv i suze tu su bili prisutni izuzetno obučeni i školovani nastavnici, svaki od njih poseban, da ne kažem specijalan. I dok ću Seniju H. upamtiti po tome što me je za svog mandata vječito zvala Vlajniču, gdje to nije bilo moje prezime, ona nije tema ove emisije.

Paralelno sa Senijom, tamo nekad malo poslije smo dobili drugog nastavnika, kojeg se sjetim svaki put kad (na internetu) pročitam riječ awesome. Riječ je to iz engleskog jezika, pridjev, u knjiškom značenju strašan, užasan, ali koju mladi ljudi koriste u obrnutom smislu, da kažu kako je nešto jako dobro (kao što je onomad Majkl Džekson učinio sa pridjevom bad). Ta ista riječ se izgovara približno osom (срп. осом), približno kao što je to naš nastavnik tehničkog izgovarao… broj 8 (срп. осам). Goran je ime čovjeku, koliko se sjećam, stariji je bio malo onako, malo onako je došao sa strane – nije bio iz Banjaluke već negdje malo dalje od Banje Luke, ‘aj znaj. S tim u vezi, izgovor mu je malo bio kriv, a Klara Šuman te parabole izgovora bila je upravo u slučaju broja 8 (Hej, šoferu, kondukteru…).

Da li baš zbog numere Atomskog skloništa, ili ko zna čega drugog, ali to njegovo osom je nama djeci (što smo čučali ispod jorgana) bilo, u današnjem žargonu, vrh, ekstra. Svaku priliku smo koristili da ga navedemo da kaže osom. Na žalost, mjesečno 8. dođe samo jednom, u 8 smo dolazili u školu, nije nas bilo 8 u grupi (nego više), tako da smo morali smišljati alternativne metode navođenja. Jednom se desilo da smo, u iščekivanju nastavnika kojeg su i njegove kolege prozvali osom, kompletnu tablu (i okolni region zida) išarali sljedećim sadržajem: 8 8 8 8 888 88 88 8 888 8 88 8 88 88 8 8 (zamalo pa 666). Nakon prigodno smještene „zamke“, smjestili se u klupe i čekamo nastavnika. Isti ulazi. Osmatra. Zbunjeno konstatuje: „Šta ste vi ovo čitavu tablu ispisali sa osom?“ Na to kreće kanonada smijeha gdje su se neki morali pridržati za škripove da se ne bi srušili sa stolica, jedan onako pošten dječiji smijeh kao refleksna kontrateži školovanju koje je tuga, a nastavnik će na to, onako više za sebe: „Ma šta je toliko smiješno sa tim osom…“

Ni dan-danas ne znam šta je toliko smiješno bilo… al’ me smijeh uhvati kad god se sjetim. Za nas je osom bilo awesome.

Latice pokretnih stepenica zaborava radosti mladosti

U ovo doba godine (ili neko drugo nasumično izabrano doba godine), dođe doba u životu mlada čovjeka kad pogleda život kroz ružičaste Polihimnijine naočale, samo da bi shvatio da ženske naočale dobro stoje samo mladićima koji se zovu Fuad Backović Deen (sexy and he knows it). Da, dragi moji, pogodili ste – vrijeme je za novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna kratka, vedra i optimistično orijentisana poema jednog kratkog, vedrog i optimistično orijentisanog pjesnika iz Banjaluke. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru sa najdubljim oblikom poštovanja prema socijalističkim tokovima unutar buržoaskog pristupa poeziji. Zadržavajući leksičku, stilsku i životnu aroganciju, uobraženost i pompoznost, Vlajić ne zaboravlja da se i najskuplji modeli Adidas patika široke potrošnje ipak sklapaju na Dalekom istoku u nježnim i nepreciznim rukama nedovoljno plaćene maloljetne djece. Imajući to u vidu, kao i cijene usluga brze pošte, pjesnik je u poemi koja će danas biti predstavljena sklopio anarhičan kontrapunkt u vidu proljeća – vječite inspiracije za mlade ljubavnike – sa jedne strane, i rada – potpuno neprirodnog i štetnog stanja koje može zadesiti čovjeka – sa druge strane. Doduše, obzirom na trenutno vladajuću jasminstavrosku struju u srpskim poetskim krugovima, kao „olakšavajuća okolnost“ poeme, uzet je za primjer lepršav i ugodan manuelni fizički rad, a ne mučan i težak mentalni rad. Ipak, ne kaže se džaba da hiljadu riječi govori više od 999 riječi, a poema govori više nego hiljadu riječi napisanih o njoj, stoga, bez ikakvog daljeg zadržavanja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, komad iz ciklusa Njemačka me građevinska skela nikad oplakala

Proljetna radnička (napisao B. Vlajić)
Kliješta, kliješta,
kliješta.
Gdje su kliješta?
Dal’ se kriju
što ih traži
jedna ruka vješta?
Iz stare daske
da se ekser izvadi
potrebna su kliješta.