Pornići (pornitji) II

Otprilike kao na slici, samo nekako obratno…

Dakle, drage moje, dragi moji, eto šta nam je, u krajnjoj liniji, donijela informatička revolucija: priprema, pozor, „dva klika“ i rukoblud! Sve na internetu, pa i gole ženske (i goli muškarci, valja navesti, jer je ovo rodno i politički korektan blog, prim. aut.). A nekad si morao znati lika koji zna lika koji se ne stidi uzeti pornić u video klubu, ili pak lika kojem nije frka na kiosku uzeti erotiku…

Nego, nazirali su se problemi i prije nego što će internet uništiti sve. Iako je dostupnost rasla, materijali su postajali sve lošiji – sve je manje bilo naučnih sadržaja sa stručnim prikazima visokovještog vođenja ljubavi, a sve više [cenzura]. Takođe, saučesnik tome sa druge strane je bio video kodek DivX u narodu odmilja poznat kao diviks. Jeste, mogao je film stati na jedan ili dva kompakt diska, ilegalno se narezati i gledati, ali avaj, kvalitet. Kvalitet. (Ni blizu VHS-a…)

Za potrebe ove priče, jednu malu danas nepostojeću prodavnicu legalnih i ilegalnih audio-video sadržaja ćemo nazvati „Venecija“ a nezadovoljnog mušteriju te radnje ćemo nazvati „Ludi Miodrag“. Naravno, zarad zaštite lica i robnih marki vrijedi napomenuti da se radnja nije desila u Banjaluci. U „Veneciji“ su se prodavali kompaktni diskovi raznih tipova sa različitim sadržajima, između ostalih i pornografskim, ali avaj, kvalitet. Kvalitet.

Tako se jednog dana na vratima radnjice pojavio „Ludi Miodrag“ noseći u rukama kompakt disk na kojem je snimljen DivX film, zarad reklamacije. Prisutni radnik kojeg ćemo za ovu priliku nazvati „Ljubiša“ je bio ljubazan i uslužan, kao što ga i mnogi pamte…
– Ja vama moram ovo vratiti, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ne može se gledati.
– Šta je u pitanju, neće da čita disk?
– Ne, ne. Disk čita normalno ali je loša slika, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ništa se ne vidi od njih… Ne može se gledati!
– Dobro, moramo pogledati o čemu se radi, pa ćemo vidjeti da zamijenimo, može?
– Može.
Sporni kompakt disk se ubacuje u priručni računar, film počinje. Prvih minut-dva se ne dešava ništa, pa tako ni ništa sporno. „Ludi Miodrag“ sugeriše da se malo „premota“ unaprijed, što „Ljubiša“ i čini, prevlačenjem klizača po skali. Nailazi se do dešavanja, koja su poprilično nezgodna. Naime, film je pornografskog tipa ali je umjesto muškaraca uključivao domaće životinje muškog pola (zlurade čitateljke će reći da je to beznačajna napomena usljed realne nerazlike između dva pomenuta tipa, prim. aut.), tako da nije bilo svejedno kad se na ekranu u krupnom planu pojavio odnos žene i magarca. Malo zatečeni situacijom, svi prisutni sem „Ludog Miodraga“ su nijemo posmatrali dešavanja gdje su 60% ekrana zauzimali žena i magarac u zanosu strasti, 37% ekrana je bila pozadinska scenografija, te u jednom trenutku, na 3% ekrana u gornjem desnom ćošku se pojavilo par kockica pikselizacije, nimalo većih od prosječnog logotipa neke TV kuće…

Po pojavljivanju kockica, dokazavši svoje „Ludi Miodrag“ uzviknu:
– VIDITE LI VI TO?! O TOME VAM JA PRIČAM! TO SE NE MOŽE GLEDATI!
Nakon par trenutaka još tiše tišine se začulo:
– „Ljubiša“, zamijeni čovjeku CD, ovo se stvarno ne može gledati.

Prethodno: Pornići (pornitji)

Morski plavi žal tuga i bol

Dođe trenutak u životu svakog čovjeka za opštu reviziju i retrospektivu.

(Ilustracija: taj čovjek može biti i žena tipa krajnje mala model djevojčica.)

To je ona nesigurnost u obliku tihe jeze koja gmiže po tijelu u dugim noćima bez psihoaktivnih supstanci, „Ko sam ja?“, „Gdje sam bio, šta sam radio?“ i ostala egzistencijalna pitanja od kojih je možda i najistaknutije ono „Šta bih učinio drugačije (za čim žalim)?“ (grešio sam mLogo zonfić). Realno, takav trenutak ukazuje na neki zastoj u radu, jer nema nazad, samo naprijed… mada može i sporije naprijed.

Buvljak u Manhajmu, divan, kao i Njemačka uostalom. Samo što na buvljaku slabo ima švaba. Dolaze naši da se druže, razni naši: crni naši, bijeli naši, Poljaci naši, Turci naši, Česi naši, svi su naši… Švabu prepoznaš po tome što je nešto zgrabio pod mišku i spreman je da to životom brani. Ostali su raja. („Mi smo ekipa.“ – Sport Vision PR.)

Kako me interesuje muzika, skupljam audio (CD) kompakt diskove, kad imam priliku nešto lijepo sebi da kupim tako da mi ostane za sportski život. A buvljak je za to idealna prilika. Elem, vrijedi napomenuti da je tamo selekcija poprilično stroga: do buvljaka malo šta dođe stvarno dobro, sem ako se ne zadesi neko da rasprodaje (dobru) ličnu kolekciju. U gajbama se nađu diskovi koji se nisu prodali u prodavnicama: singlovi, sezonske kompilacije, bezvrijedni pop, drevni šrot i viškovi megapopularnih izdanja, te je sve procijeđeno tako da u većini varijanti svaki stoti disk nečemu vrijedi…

Preturam jednu zelenu gajbu, nakon duge kiše ugledam dugu: Bon Jovi – These Days… Može! „Hey God“, divna hrišćanska pjesma, iako je Bon Jovi iz 1995. polovina Bon Jovija iz 1986. (bukvalno: kratka kosa – 12 kg manje, depilirane grudi – 19 kg manje, počupane obrve – 0,7 kg manje…). Odvojim taj disk, poslije nađem još nekog Phila Collinsa i Thin Lizzy… tri meni zanimljiva izdanja na nekih 300 komada i 10 minuta preturanja, nije loše, kad domaćin napomenu da obavezno pogledam jesu li diskovi u kutijama. Bon Jovi i Thin Lizzy odsutni, a Phil Collins CD je u kutiji… Al’ đe ću kupiti CD Phila Collinsa… Batalim.

Na istom tom buvljaku preturam još par gajbi diskova, i na dva mjesta nalazim istog tog Phila Collinsa, njegov prvi solo album (Face Value)… Biće da on tako luta po gajbama, traži svog humanoida koji će ga udomiti, brisati prašinu sa njega, nekad ga staviti u CD plejer (nemojmo pretjerivati sa pritiskom na dugme >). Ipak, ja tog dana nisam bio taj.

A realno, Phil Collins je napisao 23.422 pjesme koje su idealne da ih slušaš u svom sportskom dvosjedu dok sa vjetrom u kosi (ako nije kabriolet onda duva grijanje) i puloverom oko vrata ljutito ali zamišljeno, suženih zjenica ispod pilotskih Ray Ban ‘oćala, jezdiš brzinom većom od dozvoljene u zalazak sunca nakon duboko filozofske partije tenisa u ladanjskom klubu (primjer upotrebe u rečenici: „Priča o Vasi Ladanjskom“; eng. country club, prim. aut.). I često, dok tako u svom sportskom dvosjedu suženih zjenica nakon partije tenisa jezdim u zalazak sunca (ista rečenica kao prošla, samo malo fali riječi, pročitajte još jednom prošlu, prim. aut.), sjetim se tog Phila Collinsa koji me je svojim krupnim vlažnim očima gledao iz tih gajbi… Phile, Phile, druže moj. Pogriješio sam tad. Trebao sam te uzeti i donijeti u rodnu Bosnu, redovno brisati prašinu sa tebe (ili manje redovno). Imati. Voljeti. Ali nisam. Eto. Žalim. Za tim. I često se sjetim toga. To bih, da mogu, drugačije…

A ostalo, što sam zajebô, zajebô sam, a i nisam… samo jaši.

Opasnost izbjegnuta?

Htio bih da izjavim za novine i za televiziju da sam juče zamalo kupio kompakt disk nosač zvuka grupe Divlje jagode. Ali nisam. Ali ne znači da se to neće desiti. Ali se nadam da neće.

Nakon toga, ne preostaje mi ništa drugo sem da ozbiljno preispitam svoju odluku kojom sam prestao biti siromašan i počeo biti bogat. Možda je bolje da budem siromašan.