Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina…

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

Morski plavi žal tuga i bol

Dođe trenutak u životu svakog čovjeka za opštu reviziju i retrospektivu.

(Ilustracija: taj čovjek može biti i žena tipa krajnje mala model djevojčica.)

To je ona nesigurnost u obliku tihe jeze koja gmiže po tijelu u dugim noćima bez psihoaktivnih supstanci, „Ko sam ja?“, „Gdje sam bio, šta sam radio?“ i ostala egzistencijalna pitanja od kojih je možda i najistaknutije ono „Šta bih učinio drugačije (za čim žalim)?“ (grešio sam mLogo zonfić). Realno, takav trenutak ukazuje na neki zastoj u radu, jer nema nazad, samo naprijed… mada može i sporije naprijed.

Buvljak u Manhajmu, divan, kao i Njemačka uostalom. Samo što na buvljaku slabo ima švaba. Dolaze naši da se druže, razni naši: crni naši, bijeli naši, Poljaci naši, Turci naši, Česi naši, svi su naši… Švabu prepoznaš po tome što je nešto zgrabio pod mišku i spreman je da to životom brani. Ostali su raja. („Mi smo ekipa.“ – Sport Vision PR.)

Kako me interesuje muzika, skupljam audio (CD) kompakt diskove, kad imam priliku nešto lijepo sebi da kupim tako da mi ostane za sportski život. A buvljak je za to idealna prilika. Elem, vrijedi napomenuti da je tamo selekcija poprilično stroga: do buvljaka malo šta dođe stvarno dobro, sem ako se ne zadesi neko da rasprodaje (dobru) ličnu kolekciju. U gajbama se nađu diskovi koji se nisu prodali u prodavnicama: singlovi, sezonske kompilacije, bezvrijedni pop, drevni šrot i viškovi megapopularnih izdanja, te je sve procijeđeno tako da u većini varijanti svaki stoti disk nečemu vrijedi…

Preturam jednu zelenu gajbu, nakon duge kiše ugledam dugu: Bon Jovi – These Days… Može! „Hey God“, divna hrišćanska pjesma, iako je Bon Jovi iz 1995. polovina Bon Jovija iz 1986. (bukvalno: kratka kosa – 12 kg manje, depilirane grudi – 19 kg manje, počupane obrve – 0,7 kg manje…). Odvojim taj disk, poslije nađem još nekog Phila Collinsa i Thin Lizzy… tri meni zanimljiva izdanja na nekih 300 komada i 10 minuta preturanja, nije loše, kad domaćin napomenu da obavezno pogledam jesu li diskovi u kutijama. Bon Jovi i Thin Lizzy odsutni, a Phil Collins CD je u kutiji… Al’ đe ću kupiti CD Phila Collinsa… Batalim.

Na istom tom buvljaku preturam još par gajbi diskova, i na dva mjesta nalazim istog tog Phila Collinsa, njegov prvi solo album (Face Value)… Biće da on tako luta po gajbama, traži svog humanoida koji će ga udomiti, brisati prašinu sa njega, nekad ga staviti u CD plejer (nemojmo pretjerivati sa pritiskom na dugme >). Ipak, ja tog dana nisam bio taj.

A realno, Phil Collins je napisao 23.422 pjesme koje su idealne da ih slušaš u svom sportskom dvosjedu dok sa vjetrom u kosi (ako nije kabriolet onda duva grijanje) i puloverom oko vrata ljutito ali zamišljeno, suženih zjenica ispod pilotskih Ray Ban ‘oćala, jezdiš brzinom većom od dozvoljene u zalazak sunca nakon duboko filozofske partije tenisa u ladanjskom klubu (primjer upotrebe u rečenici: „Priča o Vasi Ladanjskom“; eng. country club, prim. aut.). I često, dok tako u svom sportskom dvosjedu suženih zjenica nakon partije tenisa jezdim u zalazak sunca (ista rečenica kao prošla, samo malo fali riječi, pročitajte još jednom prošlu, prim. aut.), sjetim se tog Phila Collinsa koji me je svojim krupnim vlažnim očima gledao iz tih gajbi… Phile, Phile, druže moj. Pogriješio sam tad. Trebao sam te uzeti i donijeti u rodnu Bosnu, redovno brisati prašinu sa tebe (ili manje redovno). Imati. Voljeti. Ali nisam. Eto. Žalim. Za tim. I često se sjetim toga. To bih, da mogu, drugačije…

A ostalo, što sam zajebô, zajebô sam, a i nisam… samo jaši.

Guliver u zemlji Bubanj potoka

I
Neke muškarce nije potrebno ni gađati kamenom u glavu, dovoljan je kompliment. Pri kupovini karte za međujebotebogdržavni prevoz:
– Studentska povratna ili obična?
– Obična [uz intrinzički kme kao podsjećanje na dane studentskih karata, prim. aut.].
Makar još uvijek ličim na studenta. Makar danas svako studira. Pa i nije neki kompliment. Ali ću ga tako oporezovati, recimo.

II

Zoofilija: ZANOS

III
U prolazu na drugojebotebogdržavnom sajmu knjige, uz podignutu obrvu:
– „Šta ima?“
– „Šta ima?“
Jedan kolega po preturanju knjiga na buvljaku u Banjaluci, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, kao i ja. Treba napraviti malo veći Beograd, jerbo, ne možemo se pošteno mimoići, majku mu.

Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
– Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Zamalo na vrh liste!

Nedjelja, jutro prije jutarnjeg programa za ništa skoro pa za nizašta (ni! za! šta!), ma ni kafa ni rakija, dok neki gube vrijeme, ne časim časa: modna kombinacija a la „Naser Keljmendi preispituje seksualnost“ (crna trenerka + brkovi + ljubičasti bicikl) pa lagano na buvljak. Bune se u novčaniku silne pare nepotrošene na kurve u Njemačkoj („nije savjest, neki zvuk se čuje vrlo jasno“) a imam i realnih potreba za određenim potrošnim artiklima.

I pičim po kiši pičim i to – nedostatak blatobrana na biciklu – nemilosrdne kapljice vode > moja leđa; u blizini buvljaka usporim. Nije što sam blizu, nego je tu semafor koji poštujem kao pošten. Tu pješački pređemo neka plavušica i ja, ona mlada onako, taman dovoljno kratke noge da mi se može svidjeti iako je plava. Nakon pješačkog joj malo umakoh pedalanjem, al’ blizu silazim (zbicikla) jer je naredana roba po trotoaru. Dok sam zavezao Ljubičastog vranca za ogradu, eto nje, grabi za mnom. Hm. Nema veze, idem lagano, pregledam šta je izloženo, zagledam lijevo-desno… kad eto nje za mnom. Ide polako. Hm. Nastavljam dalje, nastavio sam, nastavila i ona. Skrećem desno, kad eto nje za mnom. Hm. Pravim se da nije sumnjivo, idem svojim putem… kad eto nje za mnom. Uđoh u „zvanični“ dio pijace, stadoh da osmatram neke cipele za gospodu… kad eto nje za mnom. Tu je već postalo sumnjivo pa brzim manevrom lijevo izbjegoh njeno kretanje desno… pa ne bi nje za mnom.

I tako, kružim, zagledam, razgledam, potrošio marku, kružim… kad eto nje, gleda neke cipele, cjenka se. E, pa, nisam mogao više! Izvadim mastiljavu plavu olovku, liznem je (olovku) pa plavušicu krupnim slovima zapišem na drugo mjesto liste „Žene koje bih ženio“! To je kvalitet, a ne futave hipsterke koje u 11:30 na buvljak dolaze sa mamama i onda kad nađu nešto misle da su našle nešto… poslije češljanja profesionalki.

Sve se nema a Oehlbach kablovi se kupuju

Svaki dan u svakom pogledu… svako nekako napreduje. Pa i ja, unatoč svemu. Tako sam došao do toga da znam 50% ljudi na buvljaku; povratna informacija, 50% od tih 50% ljudi zna mene. Upadljiv sam i povremeno na televizoru. A i nisam loš mušterija, ne cjenkam se previše, izvrnem se ponekad i za papirnu novčanicu.

Doduše, ništa bez pomoći prijatelja. Imamo tajni front, povremeno se udružimo za akcije, kao madafakin Anonimni kad atakuju њњњ stranicu albanske vlade. Taktika, tehnika, jedan pa drugi – dobar policajac/loš policajac, došao ja tamo, a on meni kao prvu cijenu odmah drugu cijenu, onu koja je taman. Još kaže, što volim ovako kad se ne cjenka… a ja samo pokazao prstom i izvadio pare.

Nalazimo se poslije mi zarez Anonimni, daleko od očiju prodavača, da pretresemo ratni plijen. Kablovi, ploča, sitno… i transformator, iskreni heavy duty.
– Ima ga dobrih kilu, prošle nedjelje mu davao tri marke, nije htio, tražio četiri. Danas sam morao dati pet… al’ nema veze, dao mi garanciju da probam. Zna on mene, a ima i poštenih Cigana, vratiće pare ako ne bude radio.
– Pa da, neki su obično pošteniji od običnih Srba…
– Hehehe, i to što kažeš.
A onda na porciju ćevapa u montažnom objektu, pa do sljedećeg napada.

Važno je biti…

U jučerašnjoj epizodi buvljaka, na samom startu lijepo iznenađenje – među hrpom krša na šatorskom krilu stoji… Priđem, a ono fakat, Leb i Sol – Live in Macedonia original CD, kutija malo ugruvana, ostalo uredno. Nađem još jedan kompakt disk od interesa, pa priđem prodavačici:
– Koliko?
– Daj marku… ti si fin momak, vidjela sam ja tebe na televizoru.
Nije što bi cijena svakako bila ista, nego što sam fin momak.

I tako krenu rasipnička lavina pa se kući vratih punih džepova i korpe na biciklu… potrošio sam sigurno preko 5 maraka.

Mile, da mi se iz diska vratiš prije afternih partija!

„Bili smo gospoda kad su nas zvali drugovima i drugaricama…“, sa širokim osmijehom reče, držeći je za ruku, njoj oči zasjaše kao onomad, dok se za trenutak sve oko njih pretoči u požutjelu crno-bijelu sliku, vihor (kojeg nije bilo) prohuja kroz grane kestenja (kojeg nije bilo), tamo u daljini djevojka (koje nije bilo) mahnu rupčićem za brodom (koji nije otplovio, jer ga nije bilo), začu se neka šansona (koja se nije čula), galebovi a ono golubovi itd.

I bez klišeično-aforističnih rečenica, romansirana prošlost je ugodnija od neromansirane prošlosti; ovako začinjena, materijal je za fabriku snova.

Kao dodatna olakšavajuća okolnost toplini prohujalosti, 50 metara dalje, sa druge strane (ograde) se nalazi neromansirana do solidno neromansirana sadašnjost; njih dvojica pregovaraju oko cijene za komad crijeva za veš mašinu, male vrijednosti i mikroskopskih razlika u ponudi i prodajnoj cijeni. Nategnut dogovor pade, a trgovac trljajući kovanicu domaćinski isprati kupca riječima: „Poderi ga brzo, da što prije ponovo dođeš.“

A neki ljudi piju kafu…

Danas sam po već neki put u veoma kratkom vremenskom razdoblju bio žrtva jednog zakona fizike koji se ne uči u školi:

„Što brže voziš bicikl, kiša brže pada.“

Ipak, moglo je biti i gore, s obzirom na meteorološku situaciju koja se pogoršavala prema kraju dana: na buvljaku sam bio prije 8:00, po prvi put u istoriji sebe. Koliko god to bilo rano, opet je daleko od iskustva, jer sam na putu do tamo vidio lika koji se vraća sa istog noseći dva poveća zvučnika na biciklu. Više sreće u narednom kolu.

I onda me pitaju, pa šta ima na tom buvljaku? (Ima ih koji ne znaju.) U suštini, svašta i ništa. Šećeš se polako sa rukama na leđima, pregledaš hrpe koještarija, slušaš dovikivanje trgovaca i mušterija, čuješ najnoviji krajiški hit, a onda za sitne pare uzmeš neku stvar koja ti ne treba a vjerovatno i nije ispravna. Eto, to ima.