Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

Tajne lijepe Vide (poučno)

Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano leži pruđe bez mjere i konca. Malim trudom mogao bi se dakle ovim pruđem nasipati drum sve do Banja Luke, ali lijenost i nehanstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i močvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kuću i zemlju. Malo podalje teče opet preko puta drugi potok Dragoćin, od kojega okolica nosi ime Dragočin-polje. Slijedi neznatno selo Derviši i opet zapuštene livade sa množinom stadah od ovacah, i tada se dođe do hana lijepe Vide. Ovamo se navratjaju skoro svi putnici Turci i kršćani što putuju u Banja Luku. Magnet što ih ovamo vuče jesu dvije djevojke, jedna Turkinja, a druga Djaurka, što stoje u službi lijepe Vide, koja sada, kako sam čuo, nije više uprav lijepa, jer je već pristara, no nosi na svome krupnome tijelu mudru glavu, pa znade iz nauke svoga prošastnoga života što vuče najbolje ljude i momke u samotna mjesta. Napokon dođošmo poslije tri sata vožnje na veliko Banjalučko polje, posuto sa stotinama grabah, jaminah i mlakah, a prekrstjeno drumovi što ih ponačiniše s vremenom kiridžije kako kome po volji bijaše.

Pred nama ležaše Banja Luka sa svojimi 42 džamijami, od kojih je najveća Feradija, sagrađena oko g. 1576. od poturice Ferhad bega.

Varoš se pruža podrugi sat hoda uz obadva kraja rijeke Vrbasa, a za njim uzdiže se lijepa planina Osmača ili Osmina…

Kuće Banjalučke sve su na jedan kat. Po sredini ulicah ima blata do koljena, s kraja, kuda ljudi hodaju, kaldrmano je malim kamenjem, ali kažu da je ta kaldrma još od Kulina bana, dakle preko 700 godinah stara. Ne znam da li je u tom vjernu tradicina, ali kako je kaldrma crna i poderana, mislio bi da je nešto istine. Na čaršiji imade množina dućanah zbitih po istočnom ukusu iz dasakah. U njih se vidi već mnogo kojekakih bečkih i terstjanskih sitnarijah, što neće baš usrećiti Bosnu. U takom tijesnom dućanu sjedi trgovac čitav dan, tu prima prijatelje i prihodnike, pa ustaje rijetko, i onda kada daje komu robu na prodaju, jer mu sva roba ne stoji dalje nego što on rukom dosegnuti može.

Ja posjetih u takom dućanu veoma poštena Turčina Jusufa Šibića, najbogatijega trgovca u Banjoj Luci, kojega počamši od kajmakana svi rado vide i polaze.

1857.                                                                                          Ivan KUKULJEVIĆ

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća, Aleksandar Aco Ravlić; Veselin Masleša Sarajevo, 1979.)

Brutalni prelazak brutalne granice II

Prethodno: Brutalni Džontransport I

Cik podneva dana 14. decembra ljeta brutalne gospodnje prošle godine. Dva automobila sa jakim snagama se iz Banjaluke brutalno kreću prema zagrebačkom aerodromu Pleso, očekuje se let N39JT, predviđeno vrijeme brutalnog dolaska je 13:30. Mostovi razdvajaju ljude kao i vozovi, granični prelaz Gradiška. Jake snage bez problema prolaze brutalnu domaću graničnu kontrolu, no na ulazu u Hrvatsku se dešava manji incident. Prvi automobil jakih snaga koji zbog zatamnjenih stakala brutalno krši sve zakone o saobraćaju lako prolazi graničnu kontrolu, no drugi se malo zadržava. Kratko natezanje između brutalnog graničnog policajca (u daljem tekstu: drot) sa jedne strane i šefa i brke sa druge…

Drot: Dobar dan, dokumenti.
Brko: Izvolite [trep, trep].
Drot: Šta je ovo? Oštećen osobni dokument? Kuda ste krenuli?
Šef: Idemo na zagrebački aerodrom.
Drot: Da, ali ne možete ovako. Ovaj gospodin ne može ući u Hrvatsku… oštećen osobni dokument.
Šef: Idemo samo na aerodrom da pokupimo čovjeka, odmah se vraćamo, ispalo je na frku…
Drot: Imate li pasoš?
Brko: Nemam.
Drot: Ne možete onda ući.
Brko: Zato sam vam dao i vozačku dozvolu, ponio sam tu sve što imam za identifikaciju, Mensa člansku karticu, karticu od banke…
Drot: Ne vrijedi, oštećen osobni dokument!
Šef: Slušaj, idemo na aerodrom, čovjek je profesor, treba nam prevodilac…
Drot: On je profesor, ja sam doktor, ti si inžinjer, kakve to veze ima?
Šef: Idemo po Džona Travoltu, treba nam prevodilac, avion slijeće u Zagreb za sat vremena…
Drot: Kojeg Džona?
Šef: Džona Travoltu.
Drot: Ma, jel’ ti mene z.?! ‘Aj, prolazite!

Bila je to posljednja akcija za ličnu kartu 04CGF4868…

Slijedi: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III