Na današnji dan su rođeni Volt Dizni, Litl Ričard, Frenki Muniz nama poznat kao Malkolm iz sredine… te još jedan čovjek sa kojim osjetim posebnu povezanost pa ću danas da slušam njegov CD.
Čujem more, brodove, malu harmoniku kako odzvanja kroz uske ulice staroga grada…
Vidi sliku:
KAKO SAM BRANIO REPUBLIKU SRPSKU OD PRAVOBRANILAŠTVA REPUBLIKE SRPSKE
Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene – čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje… s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao – pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih… Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom…
Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012…
Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se – uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama… malo kontrasta onim tamo rođacima.
Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu – zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa… Zašto pisati između redova.
Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati…
Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?
Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi… sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe…
E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti… zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci… a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji – u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče…
Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma… su administracija Republike Srpske.
Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova…
Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost…), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi… i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.
E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.
Fin, pristojan momak, svira gitaru…
Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ – o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ – gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM – 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali…
Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.
Jeste li čuli za neki sličan slučaj?
Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?
I na kraju, zašto sve ovo… a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi…
Logika Pravobranilaštva RS
P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću… a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje – provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto…
Ti imaš drugi blog?! A đe ti je?
A ono, eno ga u Dodatnim aktivnostima domaćina bloga, solidan prvi. Elem, drugi blog je rezervisan za politiku i probleme, pa sam sretan kad na njemu nemam šta pisati, iako je politike i problema većini preko glave, svakodnevno, neumorno… i meni. Isto tako, paralela je neka da je ovaj blog više za lične i univerzalne a onaj za lokalne i dnevne teme. Mada, ko tu šta čita.
Elem, započeo sam serijal kratkih tekstova na drugom blogu, Red kratkih rezova, sviđa mi se format, kao neka „kolumna malena“, pa možda se na vrijeme zaustavim na ovom trećem nastavku a možda ih bude još. Primjerak broj 3, kako to izgleda…
Red kratkih rezova – III
Aprilska nagrada grada u kojem živim. Banjaluka. U aprilu je dan grada, daje se nagrada. Grad je nagrđen svakako, nagrada je devalvirana. Velikaši – proklete im duše – časte se ordenjem, na stolu svinjetinom a ispod stola maloljetnim kurvama. Zaslužni građani. Jebem im ja mater.
Nego, povela se inicijativa, iz naroda, maltene grassroots, da čika Ale dobiju Aprilsku nagradu grada. Čika Ale, simbol čistoće (duše), simbol dobrote. Cvijet sa francuskom beretkom u cvjetnoj aleji na bulevaru, nema veze što nema više te cvjetne aleje. Čika Ale, saobraćajac amater. Saobraćajac amater? Počeo tako što je nakon sudara nekakvog tamo prije 40 godina počeo da stoji na raskrsnici i da maše rukama. Stoji na raskrsnici i maše rukama? Da li je on lud? Jeste. Inače ga zovu i ludi Ale. Ipak, treba čika Ale, Alija Mahmutović, da dobije aprilsku nagradu, zbog svoje dobrote. Zbog toga što zna napamet čitav album Životinjskog carstva. Zbog toga što po čitav dan hoda okolo u gumenim čizmama sa dva cekera. Zbog toga što djeci dijeli čokolade i miluje ih. NE TAKO KAKO ZVUČI.
I sad, čekaj malo, saberi – oduzmi – provjeri (ne znam apsolutno nikoga kome je čika Ale dao čokoladu, prim. aut.), čika Ale je i dalje lud. Aprilska nagrada je i dalje… žalosno reći, bezvrijedna. To ne mijenja činjenicu da je čika Ale lud. Mada, neki to ne vide pa kažu da svi treba da budu kao čika Ale (!), a ovi što ne vole čika Alu su fašisti, oni nemaju pojma o Banjaluci. Dakle, ode ovo u nacionalne vode. Može i tako. Kandidat muslimana za Aprilsku nagradu, čika Ale, lud čovjek. Dobar, ali lud… a boljeg nemamo.
Prethodno:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-i.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-ii.html
Zle slutnje nekih članova mojblog.rs zajednice su se obistinile: sistem mojblog.rs ne funkcioniše već nekih sedam dana. Da li je istekao domen (ne bi trebalo da jeste), pukao server, nešto treće… ne znam. Znalo se nekad desiti da mojblog.rs ne bude dostupan po dva-tri dana, ali ovoliko… ne sjećam se.
S tim u vezi, blog na adresi http://bojan5150.mojblog.rs/ je nedostupan.
Ovo je rezervna adresa za blog „Gurao sam i šire stvari u uže stvari.“, a da li će postati primarna, vrijeme će pokazati. Nadam se da će se mojblog.rs vazdići, al’ ako ne, ide sve ispočetka.
Arhivu originalnog bloga imam do kraja marta 2013. godine, tako da je eventualna šteta za tekstove objavljene tokom aprila i maja („Pješčana žena u četiri slike“, „Brutalno plavetnilo“ i njih još par). Ovdje ću, za početak, početi da redam tekstove koji su bili kategorisani kao „teme“ u sadržaju.
Prvi „novi“ tekst bi mogao osvanuti za koji dan, trenutno je u pogonu a naslov je „Zašto muškarac može biti boem i jebač a žena ne može biti kurva (al’ može biti sa sela)…“, valjda će biti dobar za novi početak… ako to bude novi početak.
Stari blog je u svojih godina nekoliko skupio nešto preko 250.000 posjeta, i bila je tu nekolicina lijepih stvari. Jako će mi biti žao ako se ispostavi da je on nepovratno nestao, ali, živ čovjek će preživjeti sve.
Svima koji su me tražili, nadam se da su me našli ovdje… DOBRO DOŠLI.
Olimpijske igre su najveći sportski događaj koji postoji a samim tim i najveće nenaoružano mjerenje polnih organa na ovoj planeti, jedna divna civilizacijska tekovina koja uz manji prekid od oko 1500 godina traje već 28 vijekova. Sa druge strane, za ljude koji nemaju nacionalno-sportske preferencije, Olimpijske igre su samo način da se malo ublaži sporoprotočna vrelina avgusta…
(Uvod aktuelne KOLUMNE koja nema nikakve veze sa politikom u regionu.)
Rijetko se slikam, al’ kad se to desi, potrudim se da to bude sa nekim finim ljudima:
Razlog za povod je: OBRAČUN KOD PICINOG KORALA
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 