Samo dva prsta, gospodine Bobe!

Alan Ford ne bi bio to što jeste za nas, da u sebi ne sadrži još jedan, potpuno novi stepen subverzivnosti. Nešto što ja smatram za do sada skriveni, ne mnogo razmatrani aspekt stripa, koji je još više produbio vezu između bivših Jugoslovena i Grupe TNT: Alan Ford je u isto vreme i kritika komunizma! Ili, da budem precizniji, svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja.
To znači i bivše Jugoslavije, a i sadašnjih država. AF je univerzalna kritika lošeg društva, bez obzira na varijantu. Čitava njegova socijalna i satirična poetika se može sažeti u aforizmu koji bih nazvao „Alan Fordova moralna teorema“: „Svako telo uronjeno u vlast gubi od svog ubeđenja onoliko koliko je teška njime istisnuta korist.“

(Iz knjige Cvjećarnica u kući cveća, Lazar Džamić, Heliks Smederevo, 2012/14.)

Ja sam samo jedan (od mnogih/sa gitarom) za koga je Alan Ford mnogo više od stripa. Knjiga Lazara Džamića je „pomalo standardna“ priča o nama kroz priču o njima, mada se na momente pomalo zaboravi na njih, jer su i ONI – MI. Uzimajući to u obzir, odmah vrijedi napomenuti da je doza teorije „znam ja nas, jebo ti nas“ umjerena i ugodno upakovana. Napisana uobičajeno modernim stilom – knjiga je zapravo uobličen blog materijal – koji je kombinacija ličnog i naučnog, gdje lično opet nije naročito agresivno (možda malo pasivno-agresivno?) a naučno je prijatno gradirano i nadasve referentno, te sve zajedno čini jedno lagano objašnjenje zašto je sve tako kako jeste… ne samo što se tiče AF nego i mnogih drugih stvari u našoj realnosti, a opet je i – uvijek dragocjeno – podsjećanje na genijalno remek djelo našeg doba koje AF i jeste.

Raketa za razbijanje romantičnog oblaka

Desilo se tako onomad, neću reći kad, gdje i kako da smo se našli troje nas od kojih sam jedini čiji će identitet biti kompromitovan – drugo dvoje će ostati anonimni, on i ona. (Za napomenu, nismo u rodbinskim, poslovnim ili inim vezama unakrsno, nijedno.) Dok smo se odmarali od neimenovanih aktivnosti tog dana i pripremali za iste te aktivnosti narednog, sjedimo, ležimo, metafizišemo.

Ona je bila mlada, plava, visoka, ljepote iz francuskih filmova, vitka, krupnih očiju, crvene kose i bijele puti sve sa nježnim narančastim tačkama po licu a i ostalim dijelovima tijela, on mlad, sjetan, romantičan, emotivno pomjeren, lako zapaljiv i zaljubljiv, a ja umoran, pospan i prisutan. Diskurs trijaloga se kretao od raznih stvari ka raznim, dok on u jednom trenutku nije preuzeo inicijativu:
– Znaš, meni se baš sviđa kad djevojka ima pjege… kao ti [trep, trep – ON, prim. aut.]… to se meni baš sviđa tako… te neke neobične stvari… kad djevojka ima prirodno crvenu kosu, to je baš rijetko [trep, trep]… kad ne zna reći slovo R, to mi je baš simpatično [trep, trep]… kad ima malo krive noge… ili, na primjer, kad ima veliki nos… ili kad djevojka ima male sise [trep, trep]… znaš, kad ima to nešto…
U tom trenutku, moja prisutnost je naprosto buknula kao brutalni ponirski gejzir u vidu iduće verbalizacije:
– Pa dobro, a ima li nešto normalno da se tebi sviđa? Znaš ono, velike sise, lijepo lice, duge noge, čvrsto dupe?
Ona će na to hahaha (čitaj: „dobro si ga prekinuo“), on će hehehe (čitaj: „a jesi konj“) a ja sam hihihi (čitaj: „mor’o sam“).