190D

I tako grupa muškaraca u teret… ovaj, grupa žena u frizerskom salonu otvoreno razgovara o uobičajeno polemičnim stavkama života u modernom dobu: pritisku okoline u trci za savršenstvom, stresu, problemima sa težinom…
– Jebomater, ja kako god računam onaj indeks tjelesne težine (Body Mass Index – BMI, prim. autora), meni ispadne da sam debo.
– A koliko ono bi, preko 16 kad imaš onda si debo?
– To je ono što se dijeli pa računa?
– Ma da.
– Ma to su gluposti! Isto kao i ono za idealnu žensku težinu, visina manje 110.
– Pa da.
– Evo, naprimjer, moja bivša djevojka visoka 190 cm a ima 100 kila… A građena kao zmaj! Nego, ‘aj što je zgodna, nego što je muško!
– *khm, khm* Gdje su oni moji tegovi? *khm, khm*

Dalji rođak Akshata Saxene

Kao i sve velike bajke, i ova se desila: onomad! Koncert neki, na otvorenom događaj, tu negdje se nalazim, kad drž’-ne daj, tu ti je i moja bivša djevojka – svakako ne mršava već potaman (ljepota je u oku posmatrača), pije pivo k’o što to i inače radi. I sad, sa njom tu nešto, pričamo i popunjavamo praznine ______, mada ja više onako, ne znam ni ja, a Mišo Kovač više onako ostala si uvijek ista, ko će mu ga znati šta ko tu kako i to… tako lutamo Mišo i ja alejama sjećanja, kad me ova prekinu:
– Ej, eno one drugarice od one tvoje debele bivše!
– Gdje?
– Tamo!
– Koja?
– Ona kratko ošišana!
– Čekaj, koja?
– Ma ona!
– Ne mogu skontati koja…
– Kako ne vidiš, ona!
– A tebe, kako ne vidim… K’o da se ja mogu sjetiti sad…
– Pa koliko si ti imao njih [tih bivših debelih]?!
A ja u sebi brojim na prste, a ono nestalo prstiju…