Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Legenda kaže da na pećinskim zidovima podruma teretane Sokolskog doma stoji priča ispisana tribalnim hijeroglifima koja prevodom na današnji srpski jezik ide otprilike ovako…

Onomad, živješe jedan član teretane Sokolskog doma koji je usljed redovnosti višegodišnjeg teškog treniranja dostigao zen najvišeg nivoa: postao je imun na plaćanje članarine! Taj JE SE član zvaše Dmitar [u daljem tekstu Mitar, prim. prir.]. Mitar živješe život iz snova: prodavaše mobilne telefone, prao je auta, drkao kurac, trenirao tegove, čitao knjige na JuTjubu, drkao kurac ali ga onda đavo nanese da šalje poruke tipa „ćao + smajli“ rospijama na fejzbuku [u daljem tekstu rospije, prim. prir.]. I onomad mu jedna i odgovori! Upitaše ga ona šta vozaše on a on kazaše kako vozi X5 BMW, ROĐACI, i još motor Kawasaki. Duge milisekunde prođaše do njojzinog odgovora: „Pa dodži – i uzmi me – po mene (sa) BEMVEJOM X5!“, na šta joj Mitar odgovori kako je X5 na servisu (dvotačka plus otvorena zagrada u znak iskrene tuge). „Nema veze, dođi onda po mene (i uzmi me malo manje) motorom,“ cjenkala se rospija, na šta dobi odgovor: „Ne mogu motorom, nema zimske gume.“ Desilo se to jednog avgustovskog dana prije mnogo godina, a legenda kaže kako rospija još uvijek čeka da X5 dođe sa servisa…

Kao što je lako vidjeti, iz prvog dijela transkripta je jasno da se radi o motivu koji je poslužio kao inspiracija za priču iz Biblije o Evinom trganju jabuka i prognanstvu iz Raja (ti momci nimalo ne obraćaju pažnju na autorska prava ali neka im bude!), tako da će tema današnjeg predavanja biti određeni aspekti numerološkog značaja broja 5 (pet) i nj. višesmjerne poveznice u metafizici teretane Sokolskog doma…

Naime, Rječnik teretane Sokolskog doma sadrži i termin „prva petorka“, koji nema naročite veze sa košarkom, izvorom pojma. Prva petorka teretane Sokolskog doma je otvoren ograničeni skup izuzetnih ambasadora sporta i estetike, kako grane filosofije, tako i muške nesputane ljepote. To je kružok nadaleko čuvenih intelektualaca i istaknutih profesionalaca u njihovim stručnim oblastima, pionira spoja ljepote riječi i tijela. Njihove misli su u mnogim udžbenicima za visokoškolsko obrazovanje ali zbog prostora ćemo izdvojiti samo neke… Najapstraktniji od članova prve petorke (u jakoj konkurenciji) bi možda ipak bio Zdravko G. a mnogi od riječi do riječi pamte njegove izjave: „Dodik Lukač Dodik Lukač moja penzija ona kurva PIO američke babe tatina stopa Tito stopirao u Proke 20 cenata MRTAV!“ Nezaobilazan je i Neven P., čest posjetilac ustanove preko Vrbasa [poznato i kao LUDARA, prim. aut.] koji se u zvjezdani beskraj nebeske slave upisao riječima: „Šta ima u Sokolskom, jesu li još uvijek tamo sve budale?“ Takođe, tu je i polemičar grčko-rimskog stila Aco Š. čija se retorička gimnastika proučava na prestižnim svjetskim univerzitetima, koji sukobe mišljenja na sportskim utakmicama rješava besprijekornom elegancijom lakoće izraza: „To što je vas više i što ste glasniji, ne znači da ste u pravu.“ Na kraju, nipošto ne smijemo zaboraviti Acu T., prestižnog fitnes modela, šampiona Aušvica i Instagrama koji koristeći najmodernije IT platforme reklamira teretanu Sokolskog doma i sa blistavim osmijehom poziva sve članove da se učlane…

Tu se opet vraćamo na broj 5 preko broja 2. Kao što je davno utvrđeno, teretana Sokolskog doma ima dva odsjeka, treniranje tegova sa ciljem da se postane: a) brutalni siledžija i b) romantični ljubavnik. Kako su došla teška vremena po muško mentalno zdravlje da čoek više ne može da stavi kitu rospiji u usta ako nije obrijana [„Onda joj to bude kao da liže kivi.“ – trener Sale], tako se usljed takvih trenutnih fluktuacija neobično velik procenat članstva teretane Sokolskog doma (oko 2,37%) odlučuje na pogrešan smjer u razvoju tijela i ličnosti, smjer romantičnog ljubavnika. Tako zna doći do incidentnih situacija u teretani Sokolskog doma da je moguće vidjeti treninge koji liče na krosfit [sic!], a mnogi od tih članova se i neskriveno bave neborilačkim i slaboborilačkim sportovima! Jedan od tih sportova je košarka a jedan od tih članova je Bata R. [u daljem tekstu Batar, prim. aut.], nadasve fin momak, član teretane, fakulteta, instagrama, biblioteke… Onomad se Batar pojavi u svlačionici teretane Sokolskog doma sa košarkaškom loptom u ruci, da usmrdi božanske arome teškog metala i još težeg znoja…
– Kako je bilo na košarci, Batar?
– Nismo puno igrali, više sam trčao tamo po sali… [užas, teror, ode masa, prim. aut.]
– Da li je to zato što si onda izgubio od ____ [klasična cenzura, prim. aut.]?
– Ko? Ja? Ja nikad nisam izgubio nijednu utakmicu otkad igram. Samo prvi put kad sam igrao košarku, morali su da mi pokažu gdje šta ide (lopta u koš) i to je bilo to…
– A je li, a ti nisi imao PRIRODNU INTELIGENCIJU da skontaš gdje šta ide? Šta je onda bilo kad si prvi put jebavao jebao? Jesu li ti i tad morali pokazati gdje šta ide?
Nakon toga, kako to reče bivši član teretane Sokolskog doma Hamlet, ostalo je ćutanje…

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „iskrivio šipku na benču i pokvario lat-mašinu“ Anikić je bio mlad, plav, lijep, visok, brutalan i siledžija i brutalni siledžija: hiljadama kilometara daleko ali još uvijek na pravom putu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.