Fleš! A-a! Penji se na motku!

Kad mi je pala ta lopta pred noge, shvatio sam sve…

Cupać Jarmila, majku ti jebem, Jarmila Cupać… pa taj pojam zvuči nevjerovatnije nego prisjećanje da smo kao djeca u toku rata umjesto igračaka skupljali metke, između ostalog. Cupać Jarmila s nadimkom C.J. (Si Džej bez Parker što nije isto kao morski Džej Ramadanovski), moj prof. fizičkog tokom gimnazijskog školovanja. Cupać Jarmila odmilja „Mali divljak“, istureno krilo radikalnog androhomoseksualizma…

Kako je to rekao moj legendarni komšija Raka: „Ja kad sam došao u prvi i vidio pičke iz trećeg, znao sam da neću ostati normalan.“ Imao je on sreće pa nije ostao normalan. Elem, prvi je prvi razred gimnazije a pičke iz trećeg su djevojke mlade trećeg razreda gimnazije na času fizičkog vaspitanja. Banjalučka gimnazija je imala taj slatki, slatki kombinatorički problem prostorno-vremenskog planiranja koji je uzrokovao da počesto dva razreda moraju dijeliti salu za fizičko. Tako se znalo desiti da neki prvi razred dijeli salu sa nekim trećim razredom (princip par-nepar smjena). Iako tu djevojačku mladost trećeg razreda gimnazije smatram granično ilegalnom (recite NE pedofiliji), kad imaš 15 godina… to je malo drugačije odnosno odlično, i bilo je. A onda je u drugom razredu gimnazije došao novi razrednik Bavrlić Rodoljub zvan BA i saopštio nam kako je „naštimao“ da imamo fizičko sami. Da ne dijelimo salu. Sa pičkama iz trećeg razreda. Mi, posljednje pravo matematičko odjeljenje banjalučke gimnazije, 18 dječaka i devet djevojčica. On, naš razrednik, kreator rasporeda časova za školu. Ko će kome, ako ne svoj svome… traumu. Mi sami i ono (treće lice jednine, srednji rod) zvano Cupać Jarmila. GORI U PAKLU, RODOLJUBE, GORI KAO VJEČNA VATRA.

Nadimak „Mali divljak“ je bio uveliko aktuelan kad smo došli u te male ali čvrste šake, zbog navodno uspješnog bavljenja nekim sportom (ako nije bio i karate… ili gimnastika, aj’ znaj) ali i fizičkog izgleda koji nije odavao polne karakteristike (ali ni bilo koje druge karakteristike) nijednog od oba poznata pola. Mada, kad malo bolje razmislim, ako zamislim siluetu „Malog divljaka“, ta silueta nekako podsjeća na Brusa Lija. Hm. Nešto tako. Dobro.

Bilo kako bilo, djelovanje „Malog divljaka“ je bilo planski nehumano, posebno u našem dječačko-centričnom razredu punom matematičara (a kasnije i studenata prirodnih nauka) koji sami po sebi nisu imali lak put do bogatog (hetero)seksualnog života. Naime, „Mali divljak“ je prioritet davao sportovima koji uglavnom nisu bili fudbal a više su bili „gej je okej“. U četiri godine gimnazije, samo jednom smo na času fizičkog dobili loptu i dopuštenje da izađemo na školsko igralište da igramo fudbal. Bilo je to pred sam kraj gimnazijskog mučenja, lopta je bila izduvana, igralište nikakvo, a mi toliko razdragani da smo na putu do igrališta – staza od 30-ak metara – toliko urlali da smo automatski zaradili povrat u salu…

Dakle, nije bilo fudbala, ali je bilo odbojke i gimnastike, napretek. „Mali divljak“ je bio veoma oran da nas nauči svakoj varijaciji preskakanja konja, pa tako i nekim koje sam smatrao da su u domenu Velike gužve u Kineskoj četvrti te sam radikalno – kao madafakin Vojvoda! – odbijao i da ih pokušavam. Navodno da nije lako slomiti vrat kad si mlad, ili su bar drugi vjerovali u to. Nisam pokušavao ni da vjerujem. „Mali divljak“, koji je zapravo iz nekog istočnog uvoza (lako moguće iz Putinove klase na policijskoj akademiji), je provodeći gnjustne planove radikalnog androhomoseksualizma iz biblije Novog svjetskog poretka veoma pažljivo dozirao količine muških sportova i radosti, a počesto i prečesto je iste znao da uskraćuje i prekida povikom: „Momci, na motku!“

Ako je ko šta zapamtio šta se pamti ko od čega gimnazija fizičko mali divljak, bila je to motka koja nije bila motka već šipka. Za penjanje metalna vertikala od nekih pet metara, standard, svi ste je vidjeli, neki se penjali, neke se divile. Ali, motka. I na nju, momci. Pajebotebog, gdje su tad bila dječja prava?! Where was your god then?! Umjesto da se, nadasve hrišćanski [da malo ispoštujemo hrišćane, prim. aut] u nemogućnosti one bezgrešne varijante, djevojke uče na motku, momci su svako malo morali na motku, pa I onda kad nisu pijani došli na čas fizičkog nakon blok časa informatike u suprotnoj smjeni i traženja istine u vinu u međuvremenu [mada je legendarna iskazana hrabrost Jovanovića da u supijanom stanju pokuša uspon na motku i zaglavi na pola, prim. aut.]. Motka je opet bila spas za neke koji su fizičkom snagom iskazanom na motKi pokrivali jedinice iz gimnastike. Neki od tih su kasnije postali poznati blogeri, članovi teretane Sokolskog doma, iako se o njihovoj prošlosti jako malo zna…

Nije ta motka bila tako loša, ali je njeno nametanje bilo krajnje nesportsko i opasno. Sva sreća pa su to bila vremena prije Đogana, možda bismo i rekete fasovali, ali nismo; pikali smo tu odbojku, jedan divan beskontaktni sport kad ga igraju žene u šorcevima… bilo je tu i nešto košarke, pa je jednom prilikom „Mali divljak“ prilikom ocjenjivanja slobodnih bacanja izrazio negodovanje prilikom bacanja „iz gaća“ LOPTE PREMA KOŠU na šta mu je odgovoreno da je Radivoje Korać tako bacao LOPTE PREMA KOŠU pa može i jedan učenik, kasnije poznati bloger, član teretane Sokolskog doma…

I tako, kad mi je pala ta lopta pred noge, sve mi je to prošlo kroz glavu. Radikalni androhomoseksualizam „Malog divljaka“, podsvjesni uticaj motke na psihu pubertetlije, maliciozna pakost Bavrlićevog osmijeha pri saopštavanju rasporeda za fizičko vaspitanje, četiri godine paklenih fasadnih cigala… jebem ti loptu da ti jebem loptu, bijelo-plavo-žutu, sa đavoljim rogovima, kud pade pred mene, ma sad ću da je… vratih je djevojčicama da nastave igrati odbojku. Ne znaju one ništa, a i bolje što ne znaju, iako kapija pakla pod nadležnošću „Malog divljaka“ u svakom času može ponovo da se otvori…

P.S. Neke 2011. sam bio u imenskoj ustanovi, povodom konkursa za posao. Zaposlili me nisu, ali sam tom prilikom saznao nešto što me je rastužilo: Jarmila Cupać je otišla u penziju, i to dvije godine prije toga odnosno 2009. Nije meni tad bilo žao što je ona otišla u penziju – prije dvije godine – nego mi je bilo žao što nije otišla u penziju prije dvadeset godina, prije nego što sam krenuo u gimnaziju.

Bogdan Zec I – Istorija kolizije

Gimnazija, mučan i težak period u mom životu. Bio sam mlad, nosio dugu kosu, pio alkohol, slušao Block Out, nisam trenirao tegove. Tko zna šta bi bilo sa mnom da nije postojao taj jedan čovjek koji mi je pomalo pio krv i tako činio da u meni ne zamre ona osnovna pokretačka snaga svakog Srbina (ili pripadnika druge nacije koji se osjeća Srbinom) – INAT. Taj čovjek je bio Bogdan Zec.

Bogdan Zec, profesor matematike u banjalučkoj gimnaziji, dosad se i zlatnim i rimskim i sitnim i svakakvim slovima upisao u sve anale, antologije, spomenare, đačke sastanke i rastanke. Njegov opušten pristup materiji, hod (i sako) u stilu Džejmsa Brauna, crveni obrazi i izjave nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Obzirom da su gimnazijalci obično (bili) napredna i pametna djeca – makar naspram onih koji idu u druge škole – neke od njegovih legendarnih izjava su (još onomad) su završile na (tad modernom) internetu, pa slučajnom prolazniku ostavljam prostor za potragu za istim. Ipak, neke od tih izjava su dosad bile eksluzivno ne-internetske… dosad. Od njih vjerovatno najjača, a i najbolja ilustracija Bogdana Zeca, desila se u mom razredu…

Neko je silom prilika izveden pred tablu, da radi zadatak, što je i činio, veoma neuspješno. Bogdan Zec se bez riječi, mijenjajući nijanse crvenila na licu, neko vrijeme kretao sa jedne kontrolne tačke na drugu (krajevi prolaza između redova klupa), da bi, nakon konačnog zapetljavanja ispred-tabličnog osuđenika u trice i kučine, grunuo onako iskreno, altruistički, iz ljubavi prema majci Matematici (koja nije priča babe Joke i babe Stoje) koju je dotični (m)učenik na tabli (m)učio:
„PA NEMOJ ME, BOLAN, UNIŠTAVAT’! CRKNUĆU K’O(JI) ZMIJA!“

Da. Tačno je tako rekao. Šta drugo, sem nevjerice. Znam. Profesor matematike u gimnaziji. Banjalučkoj.

Elem, nije da Bogdan Zec nije bio zmija. Obarao me je na popravni tri godine zaredom, sa željom da me izmjesti iz matematičkog odjeljenja, gdje sam se, jasno je, greškom upisao. Tragičnom, naglašavam, greškom, ostajao sam u tom matematičkom odjeljenju, umjesto da se prebacim u susjedno jezičko gdje je odnos ženskih naspram muških bio 29:3. Ipak, u svemu tome, otpor prema Bogdanu Zecu mi je bio rijetka motivacija, a i nije da je on bio iskreno pod’l. Iako je, vjerujem, imao početni stav kako sam ja jedan gadan čupavi zlikavac, brkati cvijet zla iz zadnje klupe, vremenom je shvatio da sam neko ko je tu sasvim slučajno, gledam svoja posla, ne smetam nikome, i zašto me onda čačkati… Doduše, naučio je to na teži način.

Bogdan Zec je pribor za geometriju zvao „sprave“. To mi se bilo tako usadilo u glavu da sam skoro bio zaboravio da je to pribor. Elem, „sprave“ su bile jako bitne, njemu, a ja sam ih ponekad znao zaboraviti, što bi bilo propraćeno adekvatnim reperkusijama, koje sam ćutke trpio. Ipak, nije mi bilo svejedno, jer bih uvijek bio spomenut kad nemam sprave, a nikad nagrađen kad imam iste. Zato sam se jednom prilikom poslužio lukavstvom: kako sam sjedio u zadnjoj klupi, debelim slovima sam na zidu otprilike iznad svoje glave napisao „DANAS IMAM SPRAVE“, što je bilo vidljivo i iz američkog špijunskog satelita, a kamoli sa katedre. Napisao i čekam. Ulazi. Kao rafalom, pogledom strijelja razred, dok ne dođe do mene. Ustuknu, trznu se. Zacrveni se od bijesa. [A ja se smijuljim.] Sjede za katedru, upisa čas. Ustaje. Zadaje zadatak. Dolazi do mene.
– Vlajiću, šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Profesore, nisam ja… [Smijuljim se.]
– Tišina! Ustani! [Ustao.] Šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Nisam… [Smijuljim se.]
– Tišina! Sjedi dole! [Sjeo.] Nemoj više da šaraš po zidu!
– Prof… [Smijuljim se.]
– Tišina!
I tu je bila suština, kad god me je pokušao napasti, tako se završavalo, ja bih se smijuljio a on se crvenio. Stoga je i prestao da me napada. Ipak, ta simpatična teza-kontrateza me je povremeno budila iz dubokog sna u kojem sam se nalazio tokom gimnazije, tako da, njojzi hvala. A Bogdan Zec je, kao što rekoh, kasnije shvatio da sam ja sasvim korektan mladić, tako da je njegov ton bivao sve topliji i topliji – u politički korektnom smislu – ili se to meni tako činilo – iako su njegove ocjene konstantno bile iste – negativne.

Ipak, što je vrijeme odmicalo, tako sam i ja kontao, pronicao, te Bogdana Zeca shvatio i klasifikovao. Njegov neklasična terminologija (babe Joka i Stoja, zmije, jazavci…), povremena smušenost, mogućnost iskrenog iznenađenja i druge već pomenute osobine su za mene bili osnov za građenje lika na nivou Ćopićevog junaka, gdje sam ja tog lika vidio u njegovoj praformi: Bogdana Zeca sam vidio kako kao bosonogi dječak trči po livadi u Bosanskom Petrovcu, onaj dječak malo drugačiji od drugih, pametniji i glasniji, ali povremeno neshvaćen. Ali, iskren i nepatvoren, radoznao. Tako posmatrajući, bilo mi je lakše, trpiti i njega i majku Matematiku i ostale budalaštine u gimnaziji. I zato mi je i dan-danas drago kad ga vidim, štaviše, jedan je od rijetkih profesora koje pozdravljam. Ovi ostali (čast izuzecima, kao i uvijek) su bili i ostali bezvrijedne drkadžije.

Vezano: Bogdan Zec II – Rukoveti

Suveniri spomenika uspomena

Nikad nisam naučio učiti „napamet“, disciplinu prijeko potrebnu za predmete kao što su istorija, geografija, biologija, pedagogija itd. Pročitam dva puta i zapamtim taktika, ne. Nikad mi nije uspjelo, bar ne za školu. E, sad, što sam pročitao jednom i zapamtio da je Duane Allman čovjek zaslužan za numeru „Layla“ uzevši rif iz stare pjesme Alberta Kinga „As the Years Go Passing by“, to je nešto drugo.

Gimnazija, škola nad školama, Istorija, učiteljica života, profesor sijede brade zadužen za predmet istog imena. Pomalo neozbiljan profesor iz jedne od SFRJ rokenrol generacija. Ali dobar, baš dobar. Bila je to jedna od rijetkih situacija kad sam pokušao primjeniti staru dobru taktiku „uhvati ocjenu“: na početku školske godine naučiti nešto sitno, dok nema puno gradiva, te se dobrovoljno (užas, grom i pakao) javiti da odgovaram. I naučim ja, teškom mukom, nekakve seobe Srba, može-biti Arsenija Čarnojevića i slične probleme pa skupim hrabrosti da se javim. Silan izađem pred tablu, pred profesora, kako to dolikuje. Dobijem pitanje koje treba pa počnem da deklamujem rečenice, kao što sam vidio da treba raditi. Ide to kako treba, iako shvatam da se tresem a da mi se glas gubi u daljini svakom narednom rečenicom. Uglovi učionice polako dobijaju čudnu distorziju. I sve se usporava. Profesor me čudno gleda. Izgovara blagim tonom: „A je li, Vlajiću, zašto se ti oblačiš kao scenski radnik?“ U tom trenutku, vagoni u kojima su bile rečenice koje sam trebao izgovoriti se odvajaju od lokomotive i SURVAŠE SE – SUNCE TI JEBEM – U PROVALIJU. U sebi zamišljam psovku koja spominje ženski polni organ te odgovaram profesoru, bez obzira na njegovo pitanje: „Profesore, sad ćemo morati sve ispočetka.“

Profesor spomenut u ovoj redigovanoj verziji teksta iz 2007. godine, dobar, baš dobar, sijede brade, neozbiljan, sahranjen je danas na banjalučkom gradskom groblju. Božo Marić, profesor i aforističar. Jedan od rijetkih koji je prenosio na učenike nešto životne mudrosti. Jedan od rijetkih na čiju sahranu bih otišao bez ikakve želje da plešem po grobu, a hrpa je kandidata i kandidatkinja. A, bio sam na sahrani.

Bila je, naravno, čitava gimnazija. Bila bi i rezervna postava da nije snijeg zapadao, zima i tuga. Kažem malom Bori kako je ovo taman da nadoknadim što nisam bio na deset godina mature. Kaže mali Boro kako nisam ništa propustio. Repliciram da je ovdje vjerovatno i atmosfera malo pozitivnija nego što je bila na 10 godina mature, s čim ne bih da oduzmem dostojanstvenosti današnjeg tužnog skupa.

I nešto se mislim, što da baš Božo prvi ode, pored svih kandidata i kandidatkinja. Onda se sjetim. Nije prvi. Prije nekoliko godina je umro Veselin Belenzada, čovjek koji je predavao Odbranu i zaštitu. (Malo prije njega je umrla Odbrana i zaštita.) Belenzadu ću, osim po brkovima, pamtiti i po rečenici „A evo tebi jedno muško pitanje: koliko je ljudi poginulo u Drugom svjetskom ratu?“. Šta je ostalo – ostalo je, ko je ostao – ostao je.