– A je li, ako ja preko tog kompjutera pošaljem poruku Jeleni Broćić, hoće ona meni znati odgovoriti?
– Jeleni Broćić? – jedan neupućeni upita.
– To ti je jedna pjevačica – objašnjenjem se ubaci trener Sale pantomimirajući kako se, priljubljene uz tijelo na području grudi, nose dvije košarkaške lopte – ona baš dobro pjeva.
Još od najranijih dana teretane Sokolskog doma, koja je nastala nešto prije same ideje treniranja tegova, zna se da se za vrijeme kratkih zimskih dana do dugo u noć, uz vino i pesmu treniraju tegovi, pričaju priče iz davnina i generalno preli. Zima je, naravno, vrijeme priprema za ljeto, a ljeto je, naravno, prilika da članovi teretane Sokolskog doma zablistaju u svoj sili i slavi uskih majica i još užih šorceva. Obzirom na svoju dugu tradiciju, teretana Sokolskog doma je mjesto gdje se mogu naći nosači uskih majica iz različitih epoha razvoja čovječanstva…
Jedan od njih je i Bišćanin Zdravko, autor uvodne rečenice, mnogima poznatiji kao Mitrov stric, rođeni. To je dvometraš visok oko 180 centimetara, čovjek povremeno zadužen za kulturnu komponentu sportsko-zabavnih vannastavnih aktivnosti u teretani Sokolskog doma, kad na svojoj bijeloj gitari zasvira hitove Dugmeta iz vremena Bebeka, Alena i Tife, prošarane repertoarom Tome Zdravkovića uz nezaobilazan krešendo u vidu bezvremenskih numera Unskog bluza patentiranog od strane Zeleta Lipovače, što je sasvim logično obzirom da je porijeklom iz Bihaća.
Rođen u vremenu kad je bilo pravde za ženske stidne dlačice, Zdravko je odmalena obećavao: proplivao je prije no što je prohodao a brkovi su mu narasli prije nego što se riješio mliječnih zuba. Dok je Jugoplastika harala parketima širom Evrope, on je harao plažama širom Jugoslavije, bio Kralj Une, atrakcija Makarske rivijere, a sad o tome pripovjeda mladim vježbačima u onim večernjim časovima kad trener Sale spokojno – misleći da je teretana prazna – hoda alejama kestena obučen u modernu jaknu sa čupavim okovratnikom ispod koje je muževna ružičasta Lacoste majica, hrišćanski pristojno držeći svoju ženu za ruku…
– Kad smo moj tata i ja otišli tamo na Makarsku plažu, pa kad su ga vidjele one babe iz Amerike! A on gore go, dole go, samo šorc ima na sebi, a ono šorc se zategao… gledaju ga dvogledom i trljaju se! Vidjele one kod njega stopalo a zna se, koliko stopalo – toliki ponos! One slikaju, a onaj gore iz satelita mjeri! Sve bi ga zaskočile, straga i sprijeda… a i on bi njih, al’ ne smiješ! Da ih je moj tata natakao, odmah gotovo! Tata bi njih rasturio, odmah bi CIA došla pa bi Tito morao reagovati! Al’ idu one babe za njim po plaži, nose metar i mjere otisak u pijesku pa se čude, a u mog tate još veće stopalo nego kod mene! U mene 47, u njega 49!
U tom trenutku jedan istaknuti vježbač prekinu izlaganje obraćanjem Mitru koji je u ćošku teretane kaljao sveti Sokolski parket nečim nalik na krosfit…
– Je li, Mitre, koji ti ono broj cipela nosiš?
– Pa, 42. Što, da nemaš neke za prodati?
– Eto, Zdravko, kod ovog tvog nećaka Mitra stopalo 42, šta to govori o njegovom ponosu?
Zdravko za trenutak ozbiljno pogleda istaknutog vježbača koji je postavio pitanje pa mu, nakon izvršenog obračuna, pruži odgovor:
– A je li, ako ja preko tog kompjutera pošaljem poruku onim babama iz Amerike, hoće one meni znati odgovoriti?
Za to vrijeme u svlačionici, Arnold „Alen“ Anikić tiho – da niko ne čuje – ubaci svoje patike u torbu…
Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 