[Pri pisanju imam jednu solidnu (vidi LINK za objašnjenje pridjeva) barijeru, a to je da napišem nešto gdje neće biti „ja pa ja“ odnosno „usta moja hvalite me“*. Vjerujem da je to od (čitanja i uticaja) Branka Ćopića. Povremeno se tu negdje spomenu neki likovi, živi, bitni, sporedni, međutim, čini mi se da ih uvijek zakinem nauštrb sebe. Iako je ovo moj blog, valjalo bi jednom i te sporedne junake razložiti, da slučajnom prolazniku makar malo stvari budu jasnije. To se prije svega odnosi na najčešće blog goste, moju porodicu, nadasve iminentan faktor u životu i radu.]
Porodica je osnovni stub društva. Moje društvo sadrži tri neposredna porodična stuba. Pored mene, neoženjenog nezaposlenog studenta prljavog hipija propalice blogera (ali ne i tviteraša), tu su moj brat, šest godina stariji neoženjeni nezaposleni student, igrač kompjuterskih igrica, virtuoz za kopanje rupa na nepristupačnom brdsko-planinskom terenu na kojem se nalazi naša kuća i pripadajući voćnjak, moj otac (u daljem tekstu stari, bez Đuro Pucar Moše Pijade), hrpu godina stariji oženjeni nezaposleni nestudent, čovjek koji je trebao da postane deda sa novinama pod miškom a postao je tetka koja stalno nešto zakera, borac za ravnopravnost sadnje aronije u Bosni i Hercegovini a onomad fudbaler sportista, te moja majka koja je otac porodice (pater familias), prosvjetni radnik, onomad nosila gajbe od 50 kg paradajza na leđima, mnogo prije no što je ustanovljeno takmičenje za najjaču ženu Austrije, u daljem tekstu stara, što se svakako ne odnosi na njen umjereno dvocifren broj godina.
Počevši od najbitnijeg člana, stara je prosvjetni radnik, onaj najgoreg kova – seoska učiteljica. Iako već više od 20 godina ne radi na selu, niti je učiteljica, to je ostavilo dubok trag na njenu radnu i životnu etiku (radila je skoro 20 godina po raznim selima oko i malo oko dalje Banjaluke). Nekad su učitelji bili bitni, a oni seoski su bili nešto posebno. Možda su seoski to i danas, međutim, čitava njihova branša je u velejadnom stanju pa su prosvetni jadibednici u jednom životnom procjepu: oni znaju kako bi stvari trebalo da stoje, ali ne mogu da pojme da danas to jednostavno nije tako (propast društva, erozija morala). Bitno je napomenuti da oni, kao prosvjetitelji ovog naroda, sem kritike uz kafu neće ništa uraditi da promijene činjenično stanje stvari. I, da, vrijedi u sklopu prosvjetnosti spomenuti da (sve izraženije) psovanje nisam naučio od stare. A zašto je sjeme prosvjetnosti bitno za čitav paragraf? Pa zato što smo brat i ja prosvjetni radnici, stazom zla krenuli, crne nam duše a srca komadi uglja (nigdje dijamanta).
Nego, stara je rođena u selu Kobatovci, pored Laktaša, nadomak Banjaluke. (Selo ima aerodrom, aerodrom je super ali to ne čini da i selo bude super.) Porodica bila šestočlana, uz roditelje stariji sestra i brat i mlađa sestra. Bila je miljenica svome ocu mome djedu (a da je djed bio pametan kao što nije… LINK), od njega naslijedila karakter i plave oči, pa je kod drugog roditelja imala poprilično drugačiji status. I sad, zanimljivo je to, ne postoji nijedna fotografija na kojoj baba grli staru (iako na mnogima stara grli babu). Jest da je to „vrijeme prije digitalnih fotoaparata“ pa nema previše fotografija, ali sam onomad analizirao tu situaciju na relativno reprezentativnom uzorku, a stara potvrdila. A i baba je bila čudna. Ne u smislu „tri ruke, laserske oči“, već potežak karakter. Doduše, baba je bila najnormalnija od svojih – imala je tri brata i sestru od kojih niko nije stupio u bračnu zajednicu. (To sam tek nedavno provalio, logičkom brzinom dostojnom Kelly Bundy – „Čekaj malo, zašto se oni ne poženiše?“). Stara od babe nije naslijedila mnogo šta, karakterno, a ni običajno, samo kulinarsku traljavost. Onomad sam pisao o babinim kolačima (vidi LINK) koji su bili otprilike kao komad hljeba namazan mašću i posut šećerom i orasima, a stara je tu negdje, samo ne želi da komplikuje – rijetko kad ide preko tri sastojka, bitno je da kolač ima orasa (što je karakteristično za Lijevče polje – vidi LINK). To se ne odnosi samo na kolače već i na kompletnu prehranu što će biti detaljno opisano u priči „Dječak koji je rastao pod sretnim Zvijezda margarinom“. Stara svoj nedostatak kulinarskih sposobnosti redovno pravda školovanjem i teškim životom i radom, ali, ruku na srce, popravila se ona u ovih 30 godina koliko je znam.
To je jedna žena još malo pred penziju – nikako dočekati – koja voli cvijeće i u slobodno vrijeme se bavi njime (ja povremeno ga prodajem – vidi LINK), drži muški dio porodice u šaci jer je jedina koja zna rukovati veš mašinom, a izuzetno je brižna prema svojim sinovima. Citat:
– Gdje si ti išao sinoć? Naravno da me zanima, kako me neće zanimati! Brinem se! Normalno da se brinem! Brinem se da nećeš pokupiti kakvu boleščuru od kojekakvih kurvetina!
Nasuprot stare je stari, najstariji ali svakako ne i najozbiljniji član porodice. Arhetipska antiteza mojoj majci, volio je loptu (fudbalsku), karte, Vrbas, jako ozbiljno shvatao sport – druga liga zapad – pa nije probao alkohol do svoje 25. godine, valjda je zato i dan-danas toliki amater kad pije. Rođen je u Banjaluci, gdje je njegov otac stigao neposredno prije Drugog svjetskog rata, sišao iz Visoke Krajine i sa sobom doveo babu, Ličanku. Njih je bilo nešto više, sa te strane je jedna tetka i nekoliko stričeva od kojih je nekoliko umrlo (priča o jednom od njih – LINK). Kod starog postoji jedan teško stručno tehnički opisljiv dualizam, a to je da taj čovjek posjeduje neke izuzetno kvalitetne radne sposobnosti koje nikako ne može da realizuje u korisnu korist. Ukratko, malo je onako lud. Da opiše to lud, stara počesto spomene kako je on izbačen iz srednje škole jer je „igrao lopte po hodniku“ a stari je, budući da ne može da istrpi da njegova nije zadnja, redovno ispravlja sa podatkom da nije bio izbačen već da je radio godinu dana pa nastavio školovanje, samo u drugoj školi. E, da, vrijedi napomenuti ovo spomenuto, on je „uvijek u pravu“ i njegova mora biti zadnja, klasičan brko. On nikad nije ostavio otvorena vanjska vrata ili upaljeno svjetlo u kupatilu ali uvijek kaže „Ko je ostavio otvorena vanjska vrata?!“ odnosno „Ko je ostavio upaljeno svjetlo u kupatilu?!“ i od toga napravi problem, umjesto da jednostavno zatvori vrata i ugasi svjetlo.
Ipak, dobar je stari, kakav je mogao biti. Stara je uništila dobar dio njegovog urođenog ličanskog „idiot potencijala“, napravila čovjeka koji većinu vremena liči na čovjeka, pri tom žrtvujući sopstveno mentalno zdravlje. Ima on tih nekih svojih osobina, ali je jedna stvar iznad svih, a to je da je brutalno pošten, pa i na svoju štetu. Neslaganje sa nepoštenjem i „šemama“ je dalo za rezultat da je prva stvar koju je dobio od Republike Srpske bio otkaz, i to kad se nakon 40 dana na ratištu bez skidanja čizama javio na posao i saznao da je njegovo radno mjesto ukinuto da bi bila zaposlena polupismena kuma od upravnika. Nakon desetak godina je dobio na sudu da je njegov otkaz bio nelegalan, a trenutno je bez (drugog) posla jer je dobio otkaz čija je nelegalnost dosad djelimično dokazana… To mu je neka olakšavajuća okolnost pri svemu, hoće ga ti otkazi.
Kao što ja imam prvospomenutu barijeru pri pisanju, tako stari ima barijeru u odnosu prema svojim sinovima, da im ispriča bilo šta pametno ili formira neki odnos koji ne bi ličio na vojničko-desetarski. Skoro svako njegovo obraćanje počinje sa „ti treba da (uradiš neku glupost)“, nikad čuti nešto pametno. A da može drugačije, može. Dokaz je moj brat Zdravko (vidi LINK), koji kad se pojavi i krene kucati na vrata zaboravljenih asova, stari se raspriča pa u prolazu čujem kako je „Pašo davao golove makazicama“ (na betonu) i sl. zanimljivosti. Doduše, čim se ja tu nekako primaknem da prisluškujem, odmah krene glupa priča „Kako je kod vas u Njemačkoj? Kriza i tamo, a? Jebem im majku…“
Ukratko, nakon nadugo, to je čovjek koji je čitav život sve radio na silu pa otprilike sada shvata da stižu godine. Jedan citat koji opisuje tu zbunjenost starošću, prilikom pranja suđa pitam šta da uradim sa ostacima hrane (puna šerpa u sudoperu), da li to treba baciti:
– Da, odnosno, NE ZNAM.
Starci su u braku od 1975. godine (vidi LINK), a nije im trebalo ni 36 godina da skontaju neke stvari. Za neke jeste. Jedna od tih stvari je njihov zajednički citat:
– Jedino u čemu se slažemo jeste da se ni u čemu ne slažemo.
I posljednji u ovom opisu, a svakako i zadnji, je moj stariji brat Nenad Iznenad koji je kao prvorođeni prošao kroz mnoge životne gluposti pa sam ih ja, na osnovu nj. iskustva, lakše izbjegao. O njemu ne bih previše pisao. Šta znam. Premlad je da ga nešto pretjerano opisujem. Njegovo vrijeme tek dolazi. Mada, kad sam već tu… On je autonomna pokrajina, živi u potkrovlju, ovamo se kao fantomska prijetnja pojavljuje uglavnom u vrijeme ručka i večere. Počesto mi da dozvolu da pojedem njegove ćevape. Hoće da bude mršav, pa eto. Uglavnom se dobro slažemo. Iako stariji šest godina, fizički izuzetno ličimo, sem visine i građe, oblika glave, izgleda lica te kose po rasprostranjenosti i količini. Ta vrsta sličnosti izuzetno zbunjuje slučajne prolaznike. Karakterno smo, ipak, različiti, jer sam ja na starog a on na staru (vidi LINK o blokovskim podjelama unutar porodice).
On je želio računar još u vrijeme prije nastanka računara, a na svoje je došao prije 14 godina, u oktobru 1998. godine. Od tad, većinu vremena provodi za računarom. A nekad je igrao fudbal, padao s drveća, lomio ruke, studirao ETF, služio VRS. Elem, njemu mogu zahvaliti što imam računar, i to relativno dobar, jer se on po tom pitanju ažurira svake 2-3 godine pa tako dobijem priliku da s magarca skočim na novijeg magarca. (Ne bih se drugačije odvojio od Win2000 operativnog sistema.) Budući da je kod njega sve u tom znaku, makar dok ne odbrani magistarski rad pa ga dimom istjeramo iz potkrovlja, iskoristiću njegov citat prilikom igranja Civilizacije IV:
– Kod kompjutera mrzim samo to što laže, ništa drugo.
I eto, to je ta moja porodica. Kad kažem buraz, stara, stari, mislim na njih. Druge nemam, a ove ne mogu prodati na pik.ba… a ni oni mene.
*Teorija takođe poznata kao jebem, jebem, al’ baš jebem.
[Linkovi u tekstu će biti naknadno sređeni… jednom.]
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 