Latice pokretnih stepenica zaborava radosti mladosti

U ovo doba godine (ili neko drugo nasumično izabrano doba godine), dođe doba u životu mlada čovjeka kad pogleda život kroz ružičaste Polihimnijine naočale, samo da bi shvatio da ženske naočale dobro stoje samo mladićima koji se zovu Fuad Backović Deen (sexy and he knows it). Da, dragi moji, pogodili ste – vrijeme je za novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna kratka, vedra i optimistično orijentisana poema jednog kratkog, vedrog i optimistično orijentisanog pjesnika iz Banjaluke. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru sa najdubljim oblikom poštovanja prema socijalističkim tokovima unutar buržoaskog pristupa poeziji. Zadržavajući leksičku, stilsku i životnu aroganciju, uobraženost i pompoznost, Vlajić ne zaboravlja da se i najskuplji modeli Adidas patika široke potrošnje ipak sklapaju na Dalekom istoku u nježnim i nepreciznim rukama nedovoljno plaćene maloljetne djece. Imajući to u vidu, kao i cijene usluga brze pošte, pjesnik je u poemi koja će danas biti predstavljena sklopio anarhičan kontrapunkt u vidu proljeća – vječite inspiracije za mlade ljubavnike – sa jedne strane, i rada – potpuno neprirodnog i štetnog stanja koje može zadesiti čovjeka – sa druge strane. Doduše, obzirom na trenutno vladajuću jasminstavrosku struju u srpskim poetskim krugovima, kao „olakšavajuća okolnost“ poeme, uzet je za primjer lepršav i ugodan manuelni fizički rad, a ne mučan i težak mentalni rad. Ipak, ne kaže se džaba da hiljadu riječi govori više od 999 riječi, a poema govori više nego hiljadu riječi napisanih o njoj, stoga, bez ikakvog daljeg zadržavanja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, komad iz ciklusa Njemačka me građevinska skela nikad oplakala…

Proljetna radnička (napisao B. Vlajić)
Kliješta, kliješta,
kliješta.
Gdje su kliješta?
Dal’ se kriju
što ih traži
jedna ruka vješta?
Iz stare daske
da se ekser izvadi
potrebna su kliješta.

Ko još gleda u cipele ženama…

Dok se još NPD Nizbrdo nije zvalo NPD Nizbrdo…

Godine 1993. (na ’92. godinu, s obzirom na tendenciju obrnutog progresa – nije regres), dok su jedni htjeli da iščupaju krvavu nogu iz blata, drugi sa obe noge žurili van granica ovih naših zemalja (isključujući Albaniju, iako je i ona naša), treći, pak su osmatrali noge pjevačica popetih na stolove i imali čast da prisustvuju postanku onoga što ne želim da imenujem, Goran Bare zapisa i otpjeva:
… pusti moju nogu da krene
neka pravi blještave
korake nove…
I, ja se sjetih toga kad jedan od mojih koraka završi na Kozarskom kamenu. Iako nekih 300 metara niži od najvišeg vrha na Kozari (Kozarski kamen je 684 m, a Lisina, najviši vrh, podvio se nekih 20-ak metara ispod okrugle brojke 1000), i samim tim, poprilično nezanimljiv u uvodnoj priči vrh, kamen je vaistinu bio impresivan, stub na njemu sa zastavom i pogled. Kad sam pogledao pogled, uskliknuo sam s ljubavlju:
„Pogled odavde me podsjeća na moju budućnost… ništa se ne nazire.“

Realno, bila je takva magla da je osjećaj bio kao da smo u klancu. Vidljivost je bila nekih 50-ak metara tako da smo gledali u debelo sivo ništa dok se dole čuo lavež pasa iz šume i pojanje hodža u stereo surround efektu… Šteta. Za lijepog vremena, pogled je impresivan, pruža se u daleku daljinu a tamo se nalaze sela, gradovi, planine, doline, jezera, Paris, London, New York… Kažu da se čak u daljini vidi i slavni Plavi kamen iz Galvestona, koji je plavlji od infantkinjih očiju. A nama magla na metar za ponijeti. I zato mi bilderi živčani od proteina (a i životnih razočarenja) krenemo dalje… koračati.

U neodređenom hodu neodređeno prema Goloj planini/Golom visu, sretnemo polu-lokalnog, podno-planinskog. Pokazaće on nama, a i treba, jer vaistinu nismo znali ni šta ni kako. Bavimo se čim se bavimo, malo tako, eto se danas bavimo. Može rakija, nećemo, sportisti. Idemo u teretanu a vojsku nismo služili. Bilo neke janjetine, pa dok se otkine malo s vrata, može se pretjerati, kaže nam. A mi neku čorbu jeli, lagani po 90 kg, mladi. Da li zbog rakije i janjetine, ili što smo gradski kauboji, vodič naš uputnik forsira tempo, a uzbrdica jedva nekih 40 stepeni. Rodi se dijalog:
-Nije neki uspon…
-Nije, nije… Malo je jebeniji, al’ nije…
I nastavimo se penjati i umirati. Rastajemo se podno Golog visa, dobijamo uputnice do osmatračnice uz vodičev komentar o odličnom prolaznom vremenu gdje u jednom poluglasu stiže odgovor: „Napuši se k…., čiča!“, a u punoglasu blještav korak nov od odgovora: „Taman smo u Banjaluci na ćevapima u 18:00.“ Na osmatračnici još ljepša siva idila, dvojica nijemih čuvara osmatračnice kojima ne bi valjalo približiti otvoren plamen dok pričaju usljed kozaračkog šljivovičkog zadaha, osjećaj postignuća – zadovoljenje ega i samo 4800 metara pješačenja nazad do našeg malog ali stabilnog prevoznog sredstva i posljednje i najteže misije za taj dan…

U tačno 17:58 su zasjali najblještaviji koraci tog dana, ispred ćevapdžinice A&D. Malo se vratiš u prirodu pa onda svratiš na ćevape, solidan princip.