Večernje doze nervoze III: Trčanje kao sportsko dostignuće

Pali smo nisko, jarane. Koliko nisko? Toliko da je trčanje… sport. Pri tom ne mislim na to je ono što jebe naše kokoške a nije pijetao kad novosaџani u drečavim šorc0vima jebu naše rospije na filozofijadi, nacionalnu propast u vidu potopa timskih sportova (i tog načina života: tzv. wife sharing) i poleta Đnoleta (i tog načina života: kad oženiš Jelenu udata Đoković pa ne pojedeš šniclu godinama) već činjenicu da su svi nešto uhvatili trčati… i to loše.

Da se razumijemo, trčanje nije loše. Ono, OK. О-КЕИ, što bi rekli stariji ljudi. Jedan segment sportskog života. Segment. S tim u vezi, nemoguće bi bilo objasniti da za mršavljenje i održavanje fit šlank linije – što je povod trčanja za jedno 80% ljudi koji sada džogiraju – trčanje nije najoptimalnija metoda. (Onaj zonfić kad ulazi ženska od 40 kila u teretanu i kaže: „Ja bi’ da se zategnem al’ ne da se nabildam.“ „Šta studiraš? Ispiši se odmah.“) Nego, aj_dede, stiže sezona, maratoni, polumaratoni, ulične trke, svi ti divni načini blokiranja saobraćaja, po gradu trim staze („… a ujutru trim.“), svi ti divni ljudi trče, te neke žene čiji su laktovi zaheftani za kukove a koljena jedno za drugo, likovi koji na sebi imaju 250 konjskih snaga u reklamama na odjeći a čija se brzina trčanja može uporediti sa brzinom uvođenja 5G mreže u Bosnu i Hercegovinu, rasipa se znoja više nego evra na muziku na ciganskoj svadbi, a NIKO, BOLAN, TU NE ZNA TRČATI. Mislim, pa makar smo mi imali rašta trčati, ono istorijski: trčo bježo od međeda, trčo bježo od turčina, trčo bježo od švabe, trčo bježo od ustaše, trčo bježo od lopate, trčo krao po Švedskoj, trčo bježo od međeda, trčo bježo od žene… PAJEBOTEBOG. Trčanje je ono što savladaš dok si omalen pa te onda upišu na sport. Odakle se pojaviše sve te kreature sa peglama umjesto stopala, ne znam da me jebeš, što reče pokojni Menza, fuck me running…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

Ove jeseni, kao nikad dosad, teretana Sokolskog doma blista u sjaju mladosti novih članova. Zahvaljujući renoviranju (vidi: XXV) i instagram marketingu, obilje golobradih budućih čvrstih momaka svakodnevno pravi prve korake u treniranju tegova pod budnim okom stručnog nadzora trenera Saleta koji zahvaljujući tome „cvajama“ briše znoj sa mišićavog čela nakon luđačkih treninga™. Podstaknuta time (po „anonimnoj prijavi“), Poreska uprava prečešljava poslovne knjige u potrazi za utajama ali, naravno, bez uspjeha: evidencija članova na papiru u trenerovom debelom ali izdefinisanom novčaniku je čista kao suza znoja iskrenog sokolskog šampiona.

Među novim članovima je mnogo potencijala, omladinaca koji izuzetno emotivno pristupaju treniranju tegova što biva jezgrovito ali stručno komentarisano: ‘Jesi li vidio onu dvojicu? Juče rade čučnjeve – to pada, to plače, to urla… Zreli su za prvu petorku*!’ Proučavajući tako, pored fizičkog, i psihološki razvoj našeg naroda, trener Sale – već četvrt vijeka – nastavlja rad Jovana Cvijića pokazujući kako se nije mnogo šta promijenilo u posljednjih bliže 150 godina. U nekim naučnim krugovima bi ta hipoteza vjerovatno došla na udar sa primjerima npr. Marije Šerifović i Lepomira Bakića, međutim, naredno govori upravo o konstantnosti suštine…

Kako teretana Sokolskog doma ima sposobnost da spaja nespojivo (npr. istovremeno napredovanje mase i definicije), tako su i rupe na njenim zidovima zapravo (vremenska) crvotočina kroz koju se sažimaju eoni progresa sokolske ideje. Tako se u jednoj prilici desio susret kakav se može desiti samo u teretani Sokolskog doma: dva sokolaša, jedan od 16 a drugi od 60 godina, ali istog srca, istog duha. Mlađi sokolaš je veoma strastveno radio vježbu, unoseći u nju svu svoju snagu, što mišića, što grla, a stariji sokolaš ga posmatra pa se prisjeća…
– Baćo moj, gledam sad njega, pa isti ja, kad sam bio mlad – ovako sam davao sve od sebe… Jednom ti ja jebem jednu pičku ovdje u gradu, ja 18 a ona malo starija, jebem ja nju čitavu noć, a onda ujutru trčim u Stričiće na Kočićev zbor! Bila na zboru trka i ja istrčim do gore, pobijedim na trci, a onda dotrčim nazad u grad i nastavim je jebati…
– Bravo, Ljubo! To, majstore! – čuju se odobravajući nehrišćanski komentari prisutnih.
– Da, baćo moj, čitavu noć, uf! Nešto sam ja to, kao da samom sebi hoću da dokažem, baćo moj, ona ujutru nije mogla na noge, a ja trčim 13 kilometara do Stričića, pa još gore trka, pojeo, popio i dotrčim nazad kod nje!
Jedan prisutni član, izuzetnih analitičkih sposobnosti, uzimajući u obzir zrelost zlatnih godina starijeg sokolaša, uoči jednu otežavajuću okolnost:
– Eee, a još tad nije bilo Viagre, Kamagre i „toga“…
– ŠTA?! BAĆO MOJ, MAKADAM BIO DO STRIČIĆA! – objasni stariji sokolaš o kakvim se (teškim) vremenima radilo.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Karaklajić“ Anikić je svojom kratkom ali tvrdom ‘z-šipkom’ jednoj gospođici držao usmeni (neki bi rekli i oralni) kurs azbuke; specifikum njegove naučne metode je bio u tome da on kreće od kraja: „ZZZini… da ti objasnim.“

 

* prva petorka (Sokolskog doma) je stručni termin koji će detaljno biti objašnjen u XXVII nastavku serijala koji se – sasvim logično – neće baviti košarkom.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Prateći dosadašnje časove Seksualnog vaspitanja, neko sa malim kvocijentom pažnje, zlog jezika (i namjera!) ili pak jednostavno neupućen – u šta su male šanse – bi mogao ustvrditi da su nastupila neka naopaka vremena, da je zlo ušlo u ljude (pa čak i u velečasnog trenera Saleta!) i da se priča samo o poganim stvarima: seksu, politici, kriminalu… a nekad je bilo drugačije, pričalo se o sportu, patriotizmu, slavnoj istoriji…

Ipak, to nije tako. Ni blizu. Teretana Sokolskog doma – sa cjelinom pripadajućeg Sokolskog doma – je nadasve hram sporta i zdravog života. Članovi raznih uzrasta i društvenih statusa su prevashodno tome posvećeni, te daju sve od sebe, kako na zvaničnim sportskim takmičenjima (boks, fudbal, atletika…), tako i pri praktičnoj primjeni stečenih sportskih znanja i vještina (održavanje reda u ugostiteljskim objektima, usluge prinudne naplate potraživanja…).

Doduše, povremeno sportski ciljevi izgube prioritet. To, naravno, nailazi na nepodijeljene osude javnog mnjenja teretane Sokolskog doma i nikakvi izgovori ne mogu biti prihvaćeni kao validni. Ipak, to ne sprečava sportiste takmičare članove teretane Sokolskog doma da, uz iskreno pokajanje, iznesu razloge svog podbačaja…
– Baćo moj, sjećam se jednom na takmičenju ____ [cenzura, prim. aut.], trčim zadnji krug i padam u tempu, ne mogu, gledam kako gubim prvo mjesto ali džaba… Iscrpio se prethodnu noć – čitavu noć jebao bacačicu diska! Trener pored staze mi psuje majku… – ispovijeda se jedan stariji član sportista takmičar.
– Pa šta bi?
– Drugi bio na kraju, jebi ga.
– Ma sa tom bacačicom diska, kakva je bila? – ispravlja se potpitanjem član netakmičar.
– A ona je bila kao anđeo… Čim smo se vidjeli prvi put, to je sijevnulo! A onda kad sam je dograbio, uhvatim ja nju, pa kad ona uhvati mene… KAO DVA SVECA KAD SE UHVATE! Čitavu noć! – pristojan je bio u opisu član takmičar tako da članovi puritanci nisu morali da napuste čas.
– Pa dobro, ali ako si ti završio drugi, kako je ona prošla na takmičenju? Ko je tu koga… izjebao bolje?
Na to se član takmičar nasmija, te odgovori sa neobičnom sjetom u očima:
– Ona je završila negdje peta ili šesta, baš se dobro bila izmorila… baćo moj.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić se bavio nadasve sličnom aktivnošću – kod mehaničara je posmatrao zamjenu diskova na njegovom nepouzdanom nenjemačkom automobilu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV