Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV

Najjači kad je najteže! I u vrelim julskim danima, kad oni slabe volje ostavljaju tegove zarad treninga u prirodi ili slanoj vodi, teretanom Sokolskog doma odzvanja neumorni klang-klang! Svaka pukotina na zidovima tog drevnog zdanja, starijeg od same tvrđave Kastel, luči sokolsku limfu u kojoj je zamiješan savršen alhemijski spoj sporta i anatomskog larpurlatizma. Teretana Sokolskog doma nije tek priprosta pučka teretana u koju dolaze momci sa malo kose i još manje pameti da bi imali što veće mišiće na rukama kojima bi tukli što više ljudi, ne. Primarni cilj treniranja je zamamna muška ljepota kao provokacija ženama protiv kojih se vježbač neće oženiti, a sekundarna je sveopšta ideja sportskog pristupa životu…

Ako je atletika kraljica sportova, zna se ko je kralj – fudbal. Drevna manjačka igra loptom izmišljena kao zamjena za dotad nacionalni sport gađanje kamenovima u glavu (nakon što je Ban Tisa Milosavljević uočio da je zbog popularnosti gađanja kamenovima u glavu prirodni priraštaj za samo 20 godina opao za 113%), svakako je omiljeni oblik sokolske sportske razonode, kad se izuzmu aktivnosti koje uključuju tegove i jebanje pičaka u pičku. Na kraju krajeva, sam trener Sale je nadaleko čuven fudbaler od čijih je preciznih pasova (40 godina bez pogrešnog dodavanja!) čuvenije samo njegovo psovanje konstruktivno kritikovanje saigrača (a i protivnika) biranim riječima koje najčešće uključuju likove sa postera okačenih na zidovima crkava. Pod idejom „život je lopta – šutaj!“, fudbal se igra u Sokolskom domu, ali i gleda na malom ekranu priručnog televizora koji je odlično očuvan, maltene nov, ni pet svjetskih prvenstava se na njemu nije gledalo…

Ove godine se svjetsko fudbalsko prvenstvo odigrava u Rusiji, našoj staroj prijateljskoj zemlji koja proizvodi mnoge korisne stvari poput AK-47, MiG-29, S-300 itd. te se u teretani Sokolskog doma sa posebnim žarom pomno prate utakmice i vrše stručne usmene analize u kojima se nerijetko pominju majke igrača i stručnog osoblja reprezentacija zemalja učesnica… Tako jedne od ovih večeri trener Sale sjedi na plavoj stolici i komentariše igru hrvatske fudbalske reprezentacije:
– Uf, što su dobre ove Hrvatice! Što bi’ ja der’o onu Kolindu! (Za razliku od, npr. Željke C., prim. aut.)
– Uuu, Kolinda… – čuje se žamor prisutnih.
– Kako su zgodne, a pristojne i kulturne. Dođe ti poslije utakmice i kaže: „Uf, što sam u euforiji zbog pobjede naše repke, tak ću dobro da ti popušim!“, a ona naša krava kad joj kažeš da ti popuši krene da vrti glavom: „A-A! TU SE ČESNICA MEĆE!“
– Kakva česnica? – upita jedan od prisutnih.
– Ona što je peče Vasilije Ostroški, jebo ti bog majku, kako ništa ne znaš! – na trenutak se deranžira trener pa nastavi – A još one Hrvatice kokete, pa kad vide mene ovako u dobroj formi i spremnog samo kažu: „Kak si zgodan, kak si preplanul…“, a ovdje ti se rospija prodere: „ŠTOS IZGORIJO TAKO, DA NIS ĐE NA MJEŠALCI RADIJO?“

Svi prisutni se nasmijaše na tu imitaciju tradicionalne srpske žene koja ne cijeni mediteranski ten (jer je podsjeća na ljude koji popravljaju kišobrane, prim. aut.) a trener nastavi sa antropološkom komparacijom ne skidajući pogled sa ekrana na kojem je u toku fudbalski dvoboj:
– A i reprezentacija im ima dobro ime, „Vatreni“, takve su i one, vatrene – pune vatre, kad ih jebeš one te bodre: „Tak me dobro jebeš! Zabij ga ko Šuker!“, a ove naše blentare samo vrište k’o da ih nožem bodeš ili kažu: „UĆERAJ MI DO KRAJA! UFAT SE DOBRO DA NE PANEŠ!“… Pa ne jašem rodeo, bog te jebo! Čim mi tako kaže, odmah mi se spusti (teg, prim. aut.)! I kako onda da Hrvati ne igraju ovako dobro, vidiš kakvu podršku imaju… Eno dadoše go, šta sam rekao!

Za to vrijeme, u neposrednoj blizini, dojučerašnji pobratim sokolaš Dejan „Zvijer sa Šehitluka“ „King of Cardio“ Jošić je u zagušljivoj kladionici pratio utakmicu na nekakvom bezveznom tv aparatu sa širokom slikom i digitalnim signalom umjesto da u teretani Sokolskog doma uživa u zimskoj briljantnosti analognog TV signala (ukroćenog pomoću kućne UHF antene) sa ljudima koji su mu do juče otimali tegove i psovali žensku familiju…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Sposobnost je štetna…

Sumorna svakodnevica je sumorna i svakodnevna. Zato tvrdnja iz naslova nije humoristična. A nije ni od juče. Veliki uporno zezaju male, u bolnici pacovi pojeli bebe, kritičar pesnika javno vređa i sve to. Jedan od simptoma novijih u odnosu na 1981, godinu objavljivanja citirane poeme „Na zapadu ništa novo“, jeste i nezaposlenost kakvu ne pamte oni koji su bili mladi te iste 1981. godine. Svijet je tad unekoliko izgledao drugačije na svakom dijelu ove planete, pa tako i u dolini tada veoma svježih suza.

Sistemi koji su ovdje postojali tada, danas su dobrim dijelom srušeni. Za to se veže i zaposlenost i nezaposlenost ovih prostora. Ono što stvarno zapošljava sad uglavnom je napravljeno tad. Šta je napravljeno u međuvremenu? Ništa sem administrativnih struktura koje podsjećaju na mravinjake. Administracija, budžetska plata, državne jasle, san mnogih – posebno mladih – danas. Uvriježeno je mišljenje da je to ringišpil sa kojeg je jako teško pasti, jednom kupljena karta vrijedi 40-ak godina.

A kad se počne o zapošljavanju, svima su puna usta nepotizma i korupcije. Doduše, ne svima*, ali većini. Ipak, napune se usta a onda se proguta pljuvačka, svodi se na to. Nedavno istraživanje u Hrvatskoj je presjeklo taj Gordijev čvor prazne priče: na pitanje da li bi ispitanici bili spremni da neki njihov član porodice dobije otkaz ako se ustanovi neka od navedenih negativnih pojava, većina je bila složna u odgovoru NE. Nekad se to zvalo i: jebali bi se a da im ne uđe. Ipak, puna usta priče s vremena na vrijeme ispljunu i poneko pitanje…

Kad će se mladi i sposobni zaposliti i kako će oni doći do izražaja?

I, dok je mladost veoma jednostavna kategorija za klasifikaciju – ne može studentski popust za 42-godišnjaka, džaba indeks (privatnog) fakulteta, sposobnost je diskutabilno relativna kategorija. Naime, sposobnošću se smatra i snalaženje u zadatim uslovima, odnosno, kupovina prethodno spomenutog radnog mjesta – poprilično raširena pojava (SVJEŽ CJENOVNIK ZA SRBIJU). Ipak, ukoliko se u priču umiješa i moral (još nije umro, a ka’ će, ne znamo), dođemo do činjenice da to nije sposobnost, već nešto malo drugačije…

Dakle, sposobnost. Jedan od manifesta sposobnosti se može definisati kao disciplina, atletska. Brže, više, jače… raditi svoj posao. Uslovno rečeno posao, ne nužno u smislu posla. To je sposobnost. Ako nešto radiš, da to radiš dobro, primarno. Zakucavaš eksere, ne kupuješ svaki dan flastere za prstere, znači, sposobnost. Igraš fudbal, daš dva gola, znači, sposobnost. Pečeš hljeb, hljeb ne zagori, znači, sposobnost. Voziš kamion, ne zgaziš djecu na pješačkom, znači, sposobnost. Kucaš nešto na pisaćoj mašini, ne napraviš pravopisne i gramatičke greške, znači, sposobnost.

Upravo na prozaičnom primjeru pismenosti je najlakše objasniti zašto je sposobnost štetna. Dugotrajan rastući trend administracije (u čitavom modernom svijetu, vrijedi spomenuti) je povećao obim nj. proizvodnje. Proizvodnja su papirčine kojih je sve više u životu običnih ljudi: papir za ovo, papir za ono, papir za vađenje papira. Na papirima obično nešto piše. Većinu vremena to što piše i nema nekog smisla. Većinu vremena, to i nije pravilno napisano. A pismenost se uči u osnovnoj školi…

I tu će neko zavitlati šakom i reći: „Pa majku vam jebem, možete li makar biti pismeni!?“ Međutim, (mitska grupacija) oni većinu vremenu nisu pismeni. Manjinu jesu. Jer, manjina (mitske grupacije, kao i cjeline) je pismena a većina je nepismena. [Ubaciti neku latinsku poslovicu o ovcama.] Većina je većina a manjine je manje; i suštinske razlike među njima, to je priroda – manje je visokointeligentnih, onih koji imaju potencijal za sposobnost (uočavaju greške u radu, vježbom ih ispravljaju – napreduju). Mentalitet, psihologija, antropologija… Srbi. Mentalitet: vođa ili sljedbenik – druga grupacija brojnija. Psihologija i antropologija: definisanje ovih uloga kroz vrijeme – utiskivanje u svijest čovjeka. Srbi: inat stečen vijekovima tuđe vladavine – ko, bre, da ti bude pismen?!

Sad ubaciti dodatno (ekstra) sposobnog u jednačinu: pismen je i brzo kuca, ne troši više papira nego što treba. On prirodno sam sebe izbacuje iz priče. Ne zato što nije kao drugi, već zato što ne radi kao oni (razlika između postojati i činiti). Za isto vrijeme on radi više posla uz manje utrošenog materijala. Odstupa iz stroja, uslovno rečeno mašine. Sem u rijetkim slučajevima, dva su smjera: 1) dešava mu se „udri konja koji vuče“ scenario ili 2) „jeb’o ti Alija Sirotanović mater (ko si ti da svima nama dižeš normu)“ pakovanje.

Sad, ne zaboravimo o kakvim se poslovima radi ovdje, pri inicijalnoj ilustraciji primjera. Projektujte izloženo na vašu najbližu šaltersku ustanovu, uočićete neke veze i smjernice, posebno na šalterima. Tu je tako, četiri šaltera ne rade, tri rade, ali nije isti red ispred sva tri – razlika u sposobnostima. Tamo negdje iza šaltera stoji neko sposoban na višem nivou, onaj koji je postavio sistem. Njegov moral ponekad i nije upitan. Ipak, sve ispred njega je stroj uslovno rečeno mašina uslovno rečeno proizvodna traka, a brzina trake se ne mijenja u zavisnosti od pojedinaca koji rade na njoj…

Zašto aJfon pet ima četiri eS?

Zarad provjere rezultata, vrijedi jednačinu podići na stepen, korištenjem jednostavnih primjera. Volkswagen, san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2, dosanjani san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2 se desio Volkswagenu i nije se ponovio. Isto kao i W123 Mercedesu. Zašto? Bili su preblizu savršenom proizvodu, toliko dobri i pouzdani da mnogi nisu htjeli da kupe noviji model [mnogi ovdje to ne žele ni dan-danas, prim. kap. očigl.]. A bez prodaje novog modela, proizvodnja staje (što je veoma loše i po zaposlenost). Sve propade. Dakle, suština industrije je da se ne smije napraviti savršen proizvod, i to je globalni rezultat inteligencije čovječanstva…

Najlakše bi bilo reći da je ta vječna potraga za nesavršenstvom odraz samog čovječanstva, većina – nesavršenstvo – nesposobnost. Ipak, imalo je i čovječanstvo svoje izuzetne trenutke. Zato se neka imena se pišu zlatnim velikim slovom. Na žalost, dobar dio tih imena je posthumno zaradio takav status, jer i u njihovo vrijeme su postojali neki principi koji postoje i danas… „Glava koja štrči ne nosi se dugo“, a šta je ta glava nego sposobnost, a šta je sječa te glave nego mučan dodatni posao dželatu koji potencijalno može biti i nezgodan…

Dakle, sposobnost je štetna po ravnotežu nesposobnih zajednica, što su po svom postanku sve ljudske zajednice. Ako analiziramo zajednice kroz vrijeme dolazimo do toga da što je zajednica nesposobnija, sposobnost predstavlja veću prijetnju, a ako želimo da izračunamo nesposobnost zajednica na ovim prostorima… bolje da zaboravimo (na) vrijeme.

I zato je to odgovor na ono pitanje kad.

* U jednom od narednih tekstova će biti riječi o onima koji nisu obaviješteni o postojanju korupcije kod nas…

Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Debela pa krupnija

„A, ima tu jedna kod tebe se zaposlila, dole od nas iz sela… Šta ona ono predaje, a izgleda? Debela, poružna… Zaboravila sam šta predaje, ona ti je dole od nas. Ma da, blijeda pa pjegava, krupnija.“

Siguran znak urušavanja temelja našeg nekadašnjeg zdravog društva jeste što politička korektnost stiže i naše roditelje.

Njih dvojica a nana i ja same

I tako ti ja tog osmog marta na upupčenom ćošku spoja dvije zgrade tačno u podne u 12 sati nešto poslije 13:00 sa karanfilom u ruci čekam, kad ide on, zvijezda stranice balkanstar tačka ba, ideal balkanskog muškarca: obrijana glava, nabildan i trenerka. Prepoznali ste, u pitanju je Mladi Z. Delić. Lijepo mu dam karanfil i čestitam Osmi mart pa krenemo lagano prema gradu, kad tamo brutalni protesti…

Na ulicama grada Čikaga temperatura je tisuću (hiljadu) stepeni. Zapaljeni kontejneri, razbijeni izlozi, prevrnuti automobili. Bijesna rulja uništava sve pred sobom a policajci grada Čikaga to mirno gledaju iz prikrajka, bez reakcije. Zašto da reaguju kad znaju da su protestanti u pravu? Dešavanja na ulici sasvim su primjerena slika stanja u državi, u ljudima. Dogorjelo je do noktiju, svi su ugroženi: penzioneri, zaposleni i oni nezaposleni, studenti, školarci, pa čak i nerođeni. Ejakulacija kulminacije više nije mogla biti zadržana lažnim obećanjima, narod je izašao na ulice! Mršavi golobradi mladići sa bradicama i kratko ošišane djevojke sa minđušama na pogrešnim stranama ušiju (i nekim drugim, nepristojnim, mjestima) gordo i ponosno koračaju ulicama sa transparentima na kojima piše „Ujedinjene/i protiv patrijarhata!“ i „8. mart se ne slavi, 8. mart se obilježava!“… Čekaj malo, šta koji k.?

S upitnikom iznad glave pogledam Mladog Z. Delića pa mi on objasni da su to evropske tekovine, iz Evrope. Ravnopravnost! Jednakost! Egalitet! I žene su ljudi, samo ženskog pola! Sve činjenice, još od Novog Zelanda, pa naovamo. I lijepo je to, globalni protest na lokalnim ulicama, priključak svijetu hvatamo. Samo, i u Evropi, žene su žene…

Poljem se širi miris ljiljana, a zemljama Trećeg svijeta (poput lokalnih) nezadrživo se širi smrad zapadne civilizacije. Počinje kroz jezik. Kaže džender a šta koji k., nemamo pojma. Džender studije, džender centar, džender (lav mi) tender. I dalje nejasno. Uz prevod i obradu dođemo do toga da je to pol, muški ili ženski, a ne južni ili sjeverni. To je već razumljivije. Međutim, u američkim filmovima počesto se može vidjeti da kandidati prilikom ispunjavanja papira na (nenamještenim) konkursima ispunjavaju i kategoriju sex, obično sa riječima „hoću, veoma“. I ta riječ označava džender, pol, i to je taman ono što nam treba, u ovom i onom smislu.

Dakle, sex, odnosno na srpskom seks, vjerovatno je od latinskog sexus što znači spol, pol, spolnost, a danas se isti termin najčešće koristi za jednu aktivnost koja je izdaleka poznata blogerima i kolumnistima oba pola a koja bazično obuhvata stavljanje muškog polnog organa u ženski polni organ (ili stavljanje ženskog na muški) nekolicinu puta uz primjenu principa repeticio ti mater studiorum. I sad, nije što su to ljudi vidjeli od delfina pa im se svidjelo, nego što je to fakat dobra zabava. Samo, mora se paziti, kako nas to upozorava sociolog Leksi Foks, da muško sjeme ne završi u ženskom polnom organu, jer na tom mjestu rode istovaraju djecu. U tom slučaju, seks prestaje da bude zabava i dolazimo do grma gdje leži zec, sem ako zeca neko nije otjerao a grm posjekao.

I pored sveopšteg napretka tehnologije, seks još uvijek ima reproduktivnu ulogu, odnosno, zalomi se. Reprodukcija ili ponovna produkcija iliti stvaranje, života. Tako nastaju male blogerke i kolumnistkinje oba pola. Međutim, tu postoji jedan problem. Leptir sleti na cvijet i cvijet ostane trudan, a leptir odleti. Analogno, kolumnistkinja ostane trudna, a bloger ode i otvori novi blog. Kolumnistkinja, ukoliko se odluči da rodi malu blogerku, devet mjeseci u svojeličnoj utrobi gaji plod. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. Kad rodi, (bilo bi poželjno da) doji još otprilike devet mjeseci. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. A zatim treba da nastavi svoj prvobitni posao, karijeru, mukotrpan rad, ne daj Bože, blogovanje/kolumnizam. A to je teško. I tu je korijen neravnopravnosti odnosno problema kojim se bavimo.

Dakle, nismo to smislili Mladi Z. Delić, Stari Z. Delić, moj babo i ja uz pomoć ostatka plemenskih mudraca i/ili praotaca šovinizma. Defaktualno je da je žena majka i da kao takva ima majčinske dužnosti i koje niko drugi ne može da izvrši. Nije zato što neće, već ne može. Mnogi bi rado, posebno oni živčani od proteina, nakon što im neko došapne da je bol pri porođaju takav da ga nijedan muškarac ne bi mogao izdržati. Ma šta ne može!, kurčevito, govori to protein iz njih, al’ ne može. Nije to tako zamišljeno. Ne može te neke stvari da izvrši prosječan član (a ni istaknuti član) teretane Sokolskog doma, ni prosječan mršavi golobradi mladić sa bradicom, niti prosječan bloger/kolumnista. Izuzetaka ima. To može da učini Arnold Švarcneger, da sam sebe oplodi, rodi dijete i brine se o njemu, što je dokumentovano u dokumentarnom filmu Junior, ali, jedan je Arnold. Svi ostali su na drugoj strani.

Suština moderne borbe za ravnopravnost polova se svodi na to da žene nisu dovoljno zastupljene na izvršnim pozicijama. Žene su domaćice, majke, radnice, ali nisu direktori. Uglavnom. Nisu političari. Uglavnom. Nisu Džordž Buš, i hvala im na tome. Međutim, ima tu neka logika. One mogu biti sve to, ali uz sadašnji koncept pozitivnog shvatanja porodice kao osnovne društvene jedinice, sve to im je dupli posao, a ponekad je i jedan posao težak, a kamoli dva. Da nije tako, ne bi se dešavala transformacija koja se sad dešava, da psihijatri i psiholozi polako usvajaju neuništivost žohara namećući se kao nešto neophodno modernom društvu. Pa onda njih dvoje dođu kod psihijatrologa, on kaže da želi da zasije potomstvo, a ona kaže da želi karijeru. Tukli se i svađali kod kuće pa pročitali na internetu da će im psihijatrolog pomoći. Može. Nije sporno. Ne budi glupi bosanac i ne cijepaj tapete bez potrebe. Slušaj ženu. Eno Švedske sa prirodnim priraštajem 0,9 i sve ide kako treba.

I opet kvaka 22 sobe 22.

Živimo na svijetu kojeg vode muškarci. Činjenica. Ne ide nam to pretjerano dobro. Činjenica. Ima nas šest milijardi, ratujemo oko toga čiji je manji, umiremo od gladi, većina nas ne zna zašto. Neki znaju ali ne shvataju. Neki shvataju ali ne mogu da pojme. Većina koja traži bilo kakve odgovore se gubi oko suštine. A suština života je život, produženje i stvaranje života, a ne sebično skupljanje zelenih novčanica ili pak kupovina tehničke i netehničke robe na pik.ba. Bilo bi dobro da se u tom pogledu suštine nešto promijeni. Možda da se obrne, da žene preuzmu stvar, ali ne ovako kako su to brutalni protestanti smislili. Da se desi inverzija uloga, od sadašnje nejednakosti u drugu nejednakost koja zasigurno ne bi mogla biti nejednaka kao ova. A, nije to neko čudo svjetsko. Ponegdje su već žene preuzele stvar u potpunosti (pleme Kasi na sjeveru Indije), i tamo stvari funkcionišu jako dobro, sem nesrećne pojave “aktivista za muška prava” (pojam homoseksualniji od strastvenog zagrljaja Faruka Bulsare i Džordža Alana O’Dauda). Na žalost, to je izuzetak od pravila koji je naišao na univerzalno neodobravanje…

I, eto, ako muškarci vode stvar, ovako je kako jeste – ne valja. Ako žene preuzmu stvar u modernom pogledu, kuća prestaje da bude dom. Osta’ prazan kraj, moj zavičaj, nema ko da česnicu sprema, itd. Ako je kao na sjeveru Indije, pojave se aktivisti za muška prava, strani plaćenici i domaći izdajnici, i uvijek tako nešto – iz ekstrema u ekstrem. A ravnopravnost? Ravnopravnost se pokušava postići natezanjem. Natezanje je uvijek naprezanje. Naprezanje je upotreba sile. A sila, em što nije moderna za upotrebu, em što je totalno nepotrebna za nešto što je po definiciji obuhvaćeno suštinom života. Jer, život nastaje samo na jedan način (ako izuzmemo Arnolda), način koji treba da sadrži sporazum na ravnopravnim osnovama, a bojim se da ćemo izlizati svaku formulaciju i parafrazu dotične tvrdnje a sadržana ideja neće biti sprovedena.

TEŠKO JE BITI MUŠKO, A TEŠKO I ŽENSKO

Tranzitna i tranzitivna vremena: učiteljica je nekad bila vaspitačica, a onda je došao TV prijemnik. Nije lako na tronu: isti se danas grčevito bori kroz snižavanje kriterijuma kvaliteta i dobrog ukusa sa magičnom fejzbuk kutijom. Nekad je savjete davalo plemensko vijeće žena, a danas su to ženski časopisi. Nekad su muškarci služili u muške svrhe, a danas…

Reče Žika Pavlovič onomad: „Mnogo volim kad godina izda, sve poskupi, (a) pojeftini…“, pojeftini intuitivan završetak citata koji nećemo navesti da bismo se zadržali u granicama pristojnosti makar u prvoj rečenici (i samo prvoj). Iako jedan od premijernih filozofa postmoderne, Žika nas je u ovoj izjavi vrhunski zajebao, jer izdadoše zaredom posljednjih dvadesetak godina, a pizda, vala, ne da ne pojeftini, nego je i poskupila. Sa jedne strane, ona nikad nije ni bila jeftina, a sa druge strane, nikad neće biti ni skupa…

Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio, su dovela do toga da se na sve postavlja cijena, pa i na ljubav u onom smislu koji je moguće kvantifikovati (maloprodaja i veleprodaja). I dok je „najstariji zanat na svijetu“ svakako dvosmjeran, bespredmetno je raspravljati šta se bolje prodaje. Pomjeren sistem vrijednosti i „krivi ideali“ su mnoge pristojne, ljupke, poštene, pametne, časne i kakve sve ne (osobe ženskog pola) odveli na pogrešan put, a šta je tek sa onima koje su se rodile na pogrešnu nogu? Svoje na svojoj? Kašika u med? Upravo suprotno. Konkurencija je brutalna, glava se gubi u sekundi…

Svijet nije od juče. Još su stare nane, nene, none (Yu Grupa) i koje sve ne imale savjete o tome kako obraditi jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja, kako pronaći životnog partnera (što nekako, negdje ima veze s ljubavlju). Djelimično su se ti savjeti odnosili na trenutne modne tokove („Nađi sebi junaka sa brcima od 20 cm!“), djelimično su se odnosili na neke ispitane veličine/provjerene vrijednosti („Nađi sebi junaka sa 20 cm!“), a s vremenom se takvih iskustava skupilo na stotine (hiljada) i pred modernom, emancipovanom i samosvjesnom ženom sve to stoji kao lavirint iz kojeg je teško izaći i na ulaz.

Buržoaska, seksualna i industrijska revolucija su rezultovale mnogim promjenama u društvu i kao krajnji rezultat su dale Caneta iz Partibrejkersa koji, prije nego što će postati dobar hrišćanin, mlad i bijesan tamo negdje nekad deklamuje ultimativni antihrišćanski poklič „Hoću sad i hoću sve!“, a zatim pod plaštom tih riječi zli urednici ženskih časopisa u stranu sklanjaju nane, nene i none i udaraju crveni pečat na njihovo viševjekovno iskustvo i savjete, te nameću svoje ideje oličene u liku i djelu našeg neprijatelja broj 1, pojave zvane Keri Bredšo.

Tako su žene i danas suočene sa problemom izbora životnog partnera, ali su dodatno opterećene pogrešnim savjetima i lažnim svjedočenjima onih koje tvrde da su bose prošle kroz taj pakao. Naš neprijatelj broj 1, Keri Bredšo, različena u liku mnogih spisateljica i kolumnistica navodi na krivi trag kroz brojne tekstove u kojima djeluje subverzivno i maliciozno, i to na način da ne ukazuje na to ko je „onaj pravi“ već samo proširuje krug onih koji to nisu. Iz te kuhinje stižu direktno usmjereni savjeti poput „Pet tipova muškaraca koje treba da izbjegneš“, te „Osam tipova muškaraca koji nisu za tebe“, „Reci NE za 15 ovih tipova“ i slično, sve do „288.787 tipova muškaraca sa kojima ne treba otići ni na kafu (+ bonus dodatak: spiskovi imena, adresa, brojevi telefona i fejzbuk profili dotičnih)“, a kraj tog tunela se zasad ne nazire.

Izuzev lutkara iz sjenke koji upravljaju Keri Bredšo kao marionetom, malo kome takve direktive pomažu i olakšavaju stvari. Bez da se, u ovom trenutku, ulazi u bilo kakve teorije zavjere koje bi ovo podržale kroz ideju da „što je običnim ljudima lošije, to je bolje zlim gospodarima života i smrti“, vrijedi samo napomenuti da je zbunjenost i dezorijentisanost veoma unakrsna. Pored toga što žene, usljed svega, „ne znaju gdje udaraju“, i muškarci koji danas vrijedno i predano rade na tome da budu moderni, emancipovani i samosvjesni se vrlo kvalitetno upliću kao „pile u 20 cm“ pri dešifrovanju zle propagande iz ženskih časopisa u pokušaju duhovne i fizičke autoizgradnje kao osnovnog temelja poboljšanja čitave zajednice.

Pored onih pripadnika muške zajednice koji su u svakodnevnom kontaktu sa weltschmertzom i koji veoma k srcu uzimaju zle strelice iz otrovnog pera Keri Bredšo, čak i oni sasvim prosječni koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i smiju se protestima protiv patrijarhata na ulicama grada Čikaga se nađu iznenadjeni i uvredjeni kad se njihovo ime nađe na crnim listama, a počesto i više puta na istoj listi, npr. kao u stavkama „tip koji stalno gleda utakmice“, ali i „tip koji misli da treba da mu ujutru spremiš doručak“, „tip koji ne voli telefon“ kao i „tip koji te udara šakom umjesto šamarom“.

Čak i na najkraćim listama, male su šanse da se sasvim prosječan muškarac neće pronaći u makar jednom tipu, a što se liste proširuju, tako natprosječno puta spomenuti sasvim prosječan muškarac može da štiklira više stavki/tipova kojima odgovara. Komparativnom analizom sa drugim prosječnim muškarcima je lako doći do podatka da niko nije zaobiđen. Štaviše, nije se rodio taj koji je neozlijeđen prošao kroz to minsko polje stereotipa muških arhetipa, a da se u ženskom frizerskom salonu nije zaposlio i pri radu u istom mu se nikad nije digao, odnosno, da to prevedemo na srpski jezik razumljiv Srbima, da je peder i to ne onaj što igra tenis. Tu dolazimo do kvake 22…

Ko će da produži vrstu kupačica (femininum od kupac) ženskih časopisa, ukoliko se kao ideal muškarca nameće peder, nezainteresovan za oplodnju a često i nesposoban? Djeca iz epruvete u kojoj je sjeme nasilno izuzeto od „gospodina savršenog“ koji zapravo želi da bude gospođa? Ko će da popravlja sredstva za rad spisateljicama i kolumnisticama – laptop računar (a ne ono drugo za šta je zadužen ginekolog) – kad na isti sasvim slučajno prospu veliku šolju gorke kafe jer im je zazvonio mobilni dok su se šminkale u autu u žurbi jer su kasnile na sastanak NVO udruženja „Moj džender neće falusoidni Fender“? Ko će da popravi taj auto koji se zakucao u veliku reklamu pored puta za novi broj ženskog časopisa u kojem su novi savjeti kako imati ravan stomak, savršen seks i bijele zube? Ko će sve to da radi? Ko će biti potrošač iz pojma „potrošačko društvo“? Nije li to znatno veći od problem od onog ko će da pravi frizure kupačicama ženskih časopisa? Loše si ti to smislila, Keri Bredšo, futo raspala.

Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!

Iako čitava planeta broji „sitno“ do smaka svijeta po majanskom kalendaru, Srbima je to najmanji od problema. Čemu globalne pored lokalnih muka: negativan prirodni priraštaj, siromaštvo i nezaposlenost, svakodnevna borba sa vanjskim i unutrašnjim neprijateljem, sve to miriše na biološki nestanak nacije. Međutim, i pored situacije „između Scile i Haribde“, kombinujući različita istraživanja i postulate eminentnih domaćih i stranih naučnika i mislilaca lako je uvidjeti da nema razloga za brigu…

I dok po pendžeru dobuju pahuljice a po TV ekranima dobuju kojekakve proročice iznoseći svoje mišljenje o 21.12.2012. godine, malo ko je u stanju da uz jeftine igre zaboravi da je sve manje hljeba. Teško se živi na početku trećeg milenijuma, možda i najgore vrijeme ikad u istoriji Srba. Na papiru neke stvari djeluju dobro: Srbija se konačno zove Srbija (iako je iskidana sa svih strana), zapadno od Drine postoji definisana granicama srpska teritorija (iako su to granice entiteta a ne države). Međutim, sve je daleko od ružičastog. Srbi su napokon svoji na svome, a to im ne ide nikako. Vode ih beskrupulozni političari koji zatiru narod siromaštvom, jedino u čemu su uspješni. U svakom drugom pogledu, „vođe“ su nesposobni. Zdrava privreda i ekonomija su pojmovi non grata, mnogo teritorije je izgubljeno za zelenim stolovima, za svaku osudu je poltronstvo stranim moćnicima uz pomirljivo gutanje dvostrukih standarda (prije svega selektivnu primjenu „nedodirljivosti granica“), a tu je i drevna podložnost unutrašnjim trvenjima za šaku dolara… Redundantno je nabrajati sve probleme, ali se kao zaključak može izvući da su Srbi najgluplji narod na svijetu, na šta trener Sale iz teretane Sokolskog doma pridoda majku ti jebem.

Ne treba puno primjera za hronološku ilustraciju prethodnog. Tragičan izbor vođa kroz istoriju, slavljenje poraza kao pobjeda, glavna uloga Srba kroz vijekove je bila da budu tampon zona (vječito krvavi) i balansiraju na oštricama nekoliko različitih mačeva. Tako živeći, narod nije mnogo šta naučio, sem da ratuje, ali je to znanje prevaziđeno jer se danas borba vodi na druge načine. Mnogo je toga rečeno i napisano o Srbima, ali malo šta iskreno i s osvrtom na nj. tragične mane. Ipak, nije potrebno otkrivati toplu vodu. Arčibald Rajs je prije skoro stotinu godina napisao knjigu koja je i danas aktuelna, „Čujte, Srbi“ gdje je prijateljski i na kulturan način pokušao da ukaže Srbima da su glupi. U knjizi se na dvadesetak stranica opisuju pozitivne strane srpskog naroda a zatim slijedi pet puta više teksta o onom lošem kod Srba. Na žalost, ne ide to kod Srba kulturno, da im se stavi do znanja. Zato je u pravu trener Sale iz teretane Sokolskog doma kad doda majku ti jebem. A nije tu samo Arčibald Rajs bio dovoljno hrabar da kritikuje, možemo se pozvati i na Slobodana Jovanovića i njegovo istraživanje o nedostatku kulturnog obrasca u Srba koje samo načinje problem, Jovana Cvijića i njegov komično-bolno-tačan opis Dinarskog tipa čovjeka („živog duha i tanane inteligencije“), itd. Ne vrijedi se, zarad kontriranja, pozivati na Nikolu Teslu, Milevu Marić i slične primjere inteligencije. Inteligencija je potencijal koji može a i ne mora da se ostvari, a malo ko od takvih ljudi je uspio da se ostvari na ovim prostorima…

Međutim, pored prethodno spomenute beznadežnosti, tu je i drugi postulat koji će sačiniti osnov tvrdnje iznešene u naslovu. Taj drugi kreće iz dva korijena: sa jedne strane je Albert Ajnštajn i njegova fraza kako su svemir i glupost beskonačni (iako nije siguran za svemir), a sa druge strane imamo ideološki suprostavljene mislioce poput KUD Idijota i Vesne Vukelić Vendi koji su ujedinjeni u tvrdnji kako je glupost neuništiva. Pleonazam: ukoliko je beskonačna, glupost je svakako i neuništiva. Ta poprilično nihilistična ideja još od pamtivjeka ujedinjuje najrazličitije. Kao parafraza se često navodi kako inteligencija ima svoj kraj ali je glupost nemjerljiva, a još jedan prilog su i tzv. Marfijevi zakoni. Primjeri ilustracije postojanosti gluposti se danas mogu pronaći na svakom nivou ljudskog postojanja, od onog globalnog (ekonomskog) iz kojeg je lako uočiti da, paradoksalno, manjina koja kontroliše tokove novca upravlja većinom i usljed svoje pohlepe efektivno zagorčava život čitavoj planeti, pa do nacionalnih primjera i onih na ličnom nivou. Međutim, lokalni nacionalni primjer je najprikladniji za upotrebu ovdje, a dovoljno je uzeti samo period poslije oslobađanja od turske vlasti: ne naučivši ništa iz svjetskih ratova u XX vijeku u kojima su se gotovo prepolovili, ne naučivši ništa iz lažnih obećanja „saveznika“ u posljednjih stotinu i kusur godina, Srbi i dalje kao muve bez glave idu u borbu i smrt, sve za inat Kraljevića Marka i komplimente tipa kako su „borben i častan narod“, dok ih polupismena suprotstavljena banda kvalitetno uloženim novcem u „lobiranje“ vara gdje stigne, i sve to komično kao neki addendum za knjigu Arčibalda Rajsa. U pitanju je DNK gluposti, na koji ne mogu uticati na krupne društveno-istorijske prilike…

Ipak, kad se stvar nakon duple beznadežnosti čisto matematički postavi, gdje zakonitost kaže da dva minusa daju plus, prethodni postulati da su Srbi najgluplji narod na svijetu i da je glupost neuništiva povezani analognom vezom daju konačno rješenje kako su Srbi neuništivi. Dakle, dokazano najegzaktnijim među naukama, matematikom i logikom, nema razloga za brigu – Srbi su otporni na smak svijeta! Ni sida, ebola, kolera, nemasna hrana, nikotin, demokratija i sva ostala zla modernog doba ne mogu ništa Srbima. Biološki nestanak – nula bodova. Svinjetina i rakija duplo – dvanaest bodova. Mitar Mirić – tisuću bodova. Čak ni Srbi ne mogu ništa Srbima, ma koliko se inatili da dokažu suprotno. Dok je svemira, biće gluposti, a dok je gluposti, biće i Srba, pa makar se to odnosilo na onog jednog koji pod kruškom čuva granicu kod Tokija.

P.S. Autor teksta je Srbin koji jako voli svoj narod, kao i ostale narode sa kojima živi u komšijskim odnosima a smatra ih bratskim po mentalitetu.