A gdje je Ana?

Milovan Krunić, naš profesor književnosti, čovek koji je diplomirao na Servantesu, nosio je nadimak Serđo. Logično. Pesnička duša u liku i telu ogromnog čoveka. Gabaritima nešto poput Taška Načića, a dušom poput Pavla Vujisića. Nisam lično poznavao naše glumačke veličine pa poređenja možda nisu najadekvatnija, ali našeg Serđu sam poznavao odlično. I voleli smo ga. Dobar i plemenit čovek. Rasejani, dobrodušni pesnik. Sa nekoliko, nama a i široj javnosti nepoznatih, zbirki poezije iza sebe.
Antologijske su njegove pesmice tipa:

I jesam Milovan,
i nisam milovan
i jesam i nisam milovan.

(Iz knjige Dobrovoljno janjičari, Vojislav Eskić; Algoritam Media Beograd, 2009.)

II < X

Kaže mi WordPress neki dan kako je dvije godine otkako sam se registrovao na isti. Dvogodišnjica. Kao što većina redovnih posjetilaca bloga zna, ovaj blog je prethodno bio unutar sistema mojblog.rs. WordPress sam registrovao, eto, prije dvije godine kad su se pojavile prve laste zlosutnice mojblog.rs arapskog proljeća odnosno raspada sistema. Kolega imenjak Nabokovski je sondirao teren i probrao WordPress za nastavak rada (nekolicine nas) mojblog.rs blog korisnika… Hvala mu.

Ipak, taj datum nije baš početak mog blogovanja ovdje. Gašenje mojblog.rs servisa je uslijedilo nakon nekoliko mjeseci, jun/jul/avgust/lijen sam da provjerim. Tko će mu ga znati. Kao da je bitno kad je. Isto tako, kao da je bitno kad se u toku 2005. registrovah na mojblog.co.yu koji je kasnije postao mojblog.rs. E, to je bilo prije 10 godina. E, to je nešto. Realno, većina mojih blog unosa iz tog vremena je apsolutno bezvrijedna ali broj 10 nije naivan. Što valja, prenijeću dok stignem. Prenosim polako.

Usput, malo prije samog nestanka mojblog.rs servisa sam obišao mnoge blogove koji su tad već bili po nekoliko godina napušteni. U neobično dragom sjećanju su mi ostali Hollowood (nepodnošljiva lakoća genijalnosti), seriozni Branko te Bozza, Vampir iz Zemuna (i nj. avanture). Bilo je tu još dosta zanimljivih blogova, svako je imao neke svoje favorite. Neki još postoje na nekim drugim mjestima, možda ih i nađem nekad. Možda ne. Ko zna zašto je to dobro. Možda se vrate kao Lesi.

Elem, deset godina. Puno, a i dosta. Al’ biće još koliko bude. Realno, inspiracija je potanka od mog boravka u Njemačkoj; sa druge strane je tu i auto-cenzura što se tiče obrade nekih opštih tema, jer koliko puta treba reći da smo tragično glup narod koji je oduvijek zatirao svoju pamet? Na lijep način to nema smisla govoriti, a nema ni dovoljno efikasne šok-terapije. Stoga, bez naročitih konstruktivnih prijedloga nema smisla kritikovati, a šta je uopšte konstruktivno? Pored toga, tu je izbjegavanje aktuelnih i očitih stvari…

Bilo kako bilo, blog neće stati dok ne stane. Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je dogurao do svog 11. nastavka – nadam se da će ih biti još makar toliko, a u planu su neke priče o životu kao i recenzije filmskih hitova. Vjerovatno da će biti i teških tema ali nadam se manje u odnosu na humor… I, naravno, biće tu i velike sise. Naime, one su navedene kao tag u nekolicini tekstova i redovno se zakocenem kad vidim da je neko pretragom tog divnog pojma došao na blog. Pa, da ne bude lažno oglašavanje…

5466392453b46Za narednih 10 godina, živjeli!