Iskrene ispovijesti jednog šopingholičara (1)

Samo neka je na akciji i gratis, pa makar mi ne trebalo!

Kaže, na dan otvaranja popust od 20% u prodavnici Nike… mmmm. Već dugo sam u Adidasu, nekad sam malo balansirao, od Pume sam odustao onomad kad mi je relativno nova patika pukla na Trebeviću, Diadora i Lotto su realno šrot, Reebok je vizuelno očajan kao i Asics a Mizuno bih volio da mogu naći dobar povoljno, ali to nije moguće. ‘Ajde onda da vidim taj Nike, nije za baciti 20% popusta, da budu neke fine jednostavne patike za 80 maraka, uzmem ih za 60-i-nešto i dobar sam što se tiče ovog ljeta.

Dođoh tamo, htjedoh ući, ali penis: unutra neki reper viče nešto, 60 djece sa 70 telefona snima, nemam pojma ko je lik ali kako nisam čuo ništa od jebi policiju hitova, tako sam se uklonio.

Navratim poslije, pa polako. Uđem, krenem pregledati, prve neke totalno bezveze patike, 205 maraka… Dalje gledam, neke 250… Još dalje 320… Dođoh do patika od 405 maraka, neki AirMax model, nisam ih volio onda, ne volim ih ni danas, a to 405 za mene može biti samo Pežo, ne i cijena patika u konvertibilnim markama. Uočim da je logika da cijene rastu s lijeva na desno, pa se vratim lijevo do onih od 205 maraka, gledam još lijevo (ljevlje/ljevije), a ono sa njihove lijeve strane nema patika. Pomjerim se ipak malo lijevo, pa još malo lijevo, pa izađem.

Ništa drugo nego se podsjetiti legendarne rečenice Jove Vulete: „Otvorio se ____ [klasična cenzura], cijene su normalne plus 100 do 150 maraka…“

(Juče je otvoren tržni centar Delta Planet u Banjaluci. Iako su očekivanja bila niska razočarenje nije izostalo.)

Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina…

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

Bruce Lee je pušio marihuanu

I tako prodajem cvijeće ranom zorom pred crkvom kad naiđe neka simpatična djevojka pa upita smije li me nešto pitati. S obzirom da se nisam bio obrijao, to je moglo značiti samo jedno. Ipak, nemam malograđanski kompleks straha od pojavljivanja u medijima a i shvatam koliko je nezahvalan posao novinarke početnice pripravnice kojoj su uvalili gradsku rubriku, odgovorim na njeno pitanje, da joj pomognem u tom nezahvalnom poslu a i da vidim da li će ijedna moja rečenica dospjeti u novine. Jedna jeste, u solidno preformulisanom obliku. Ostalih četiri-pet nisu. Nema veze, izašla je slika.

Malo poslije toga, posmatram (pretpostavka) baku i unuku koje su se zaputile negdje. Baka standardna baka, u crnini, stara, a unuka djevojčica od nekih 130 cm visine, 30-ak kg, 7-9 godina starosti. Na njoj nekakve somotne hlače i džemper sa izvezenim zimskim motivima: red jelena (le rogata životinja), red jela (le crnogorično drvo), red djeda mrazova (le debeli komšija što pije na pijaci). Od pogleda na taj džemper koji odiše siromaštvom mi se skupila suza u oku. Baka i unuka su pričale o nečemu ko zna čemu ja ne znam, no u trenutku prolaska pored mene čuh kako unuka kaže baki: „Šta ćeš, takav je to narod…“ Ne znam kakav je to narod (u očima djevojčice), ne znam ni o kojem se narodu radi, al’ da je takav… činjenica.

A ne vrijedi ni previše razmišljati o narodu. Valja živjeti. Valja živjeti negdje drugdje. Zato sam i išao da se slikam za pasoš. Ostalo kusura pa da sebi ugodim malo, u prodavnicu po sok multivitaminski „Multivita“ kojeg puni fabrika „Vitinka“ iz našeg ponosnog Kozluka. Pojma nemam gdje je Kozluk (ogromna je Bosna, a tek Hercegovina), al’ znam da u njemu ima nekih izvora vode, kisele i nekisele, a prave i jako dobre sokove. I ja komšiji na kasu, kad on meni kaže da ima „Multisolu“ (multivitaminski sok iz neprijateljske Slovenije), po super cijeni, samo 20 feninga skuplji od „Multivite“. Već godinama ne kupujem slovenačke proizvode, objasnim kratko komšiji, al’ iz radoznalosti upitam koliko ja to više dobijem soka za tih 20 feninga koje ću platiti više. Kaže komšija da ne dobijem više nego isto. A zašto onda da kupim, pitam. Poznatija marka, kaže. Nabijem je na …, kažem.

Spomene buraz kako je skontao da je tajna uspjeha najbogatijih ljudi na svijetu u tome što su provalili šta prosječan glupan želi i to mu i pružili. Kažem da tu nema ništa sporno, te da to nije teško provaliti, ali da postoji tu moralni problem jer nijedan od tih proizvoda nije savršen (savršen proizvod bi značio i kraj industrije). Kaže on kako je za njega apsolutno nedokučivo šta to prosječan glupan želi. Kažem mu da je to otprilike obratno od njegove logike…
– Pa da, narod želi Adidas patike (pod istim se smatraju skupe i kvalitetne patike koje traju dugo) po cijeni Panter patika (pod istim se smatraju jeftine i nekvalitetne patike koje ne traju dugo)…
– Jeste, ali sad ćemo primjeniti ono što sam ja rekao: narod želi Panter patike sa Adidas znakom, a cijena nije bitna.
– Pa… da.