Spominju se cifre od 4 do 8 milijardi dolara. Kruže priče o tunelima koji vode na drugu stranu masiva Plješevice kao i stepenicama koje vode do vrha Gola Plješevica gdje se nalazio radar. Jedan čak reče da se unutra nalazi atomski reaktor; tenkovi u rinfuzi ispod samog objekta – još jedan podzemni nivo… Od tih stvari, malo šta je vjerovatno. Za nijansu više je vjerovatna pretpostavka da je Jugoslavija mogla imati standard Austrije da nije ulagala toliki novac u vojne svrhe, da nije izgrađen aerodrom Bihać.
Mogli smo mi imati standard Austrije. Ali nismo.
Prije tačno 22 godine, 16. maja 1992. građane Bihaća je oko 5:30 probudila sirena za opštu opasnost a nakon sirene se začuo niz eksplozija. Tada je vojska u nestajanju, Jugoslovenska Narodna Armija, prilikom povlačenja sa teritorija republika koje su uskratile gostoprimstvo, uništila najljepši cvijet u bašti RViPVO. Aerodrom Bihać (odnosno „Željava“, kako su ga mnogi zvali) je „strateški onesposobljen“ uz pomoć nekih 56 tona eksploziva. Vojska RSK, koja se netom bila smjestila u kasarnu aerodroma udaljenu nekih tri kilometara od pista i kojoj je čitav taj vojni kompleks „svečano uručen“ prethodnog dana, nije bila naročito upućena i uključena u prostorno planiranje…
Prvo su teledirigovano aktivirana eksplozivna punjenja koja su se nalazila u šahtovima ispod pista (dvije poletno-sletne i tri poletne piste) a poslije toga i pirotehnika razmještena unutar izuzetno sofisticiranog аtomskog skloništa za avione (kodno ime: Klek) koje je ukopano u utrobu planine. Nešto preko dva sata su trajale eksplozije, Bihać se tresao, počeo je da kulja crni dim iz ventilacionih otvora razbacanih po padini Plješevice a dijelove „ulaznih vrata“ Kleka su našli, čak, 50 metara dalje u jarku. Najskuplji vojni objekat SFRJ, otporan na atomski udar i potpuno opremljen za apokalipsu – neuništiv izvana, doživio je sudbinu države koja ga je stvorila, uništen je iznutra.
Pomenuti gigantski podzemni objekat je bio pravi „krunski dragulj“: u njemu je bio dio standardne (ranjive) aerodromske infrastrukture (služio je umjesto hangara/kaponira; uključivao je kontrolni toranj, skladišta, radionice…), bitna razlika u odnosu na „klasične“ aerodrome. Isti je bio predviđen da može izdržati atomski napad i to, kako su neki analitičari uočili, prvenstveno od strane „crvenih“, obzirom na vrijeme planiranja i početka gradnje, period kada je SFRJ dobijala znatnu vojnu pomoć od „plavih“. Pored toga, aerodrom Bihać je sa svojih pet pista bio najveći aerodrom u SFRJ (uključujući i civilne), kao i vazduhoplovna baza sa najvećim AR (aerodromskim rejonom) u jugoistočnoj Evropi.
Lokacija je odabrana još 1948. godine, položaj Plješevice duboko unutar teritorije SFRJ i njene dolomitne stijene su bili idealni za krajnji domet JNA megalomanije. Projektanti su zarad inspiracije posjetili neke slične objekte u Švedskoj, međutim, sve je umnoženo u odnosu na uzore (sklonište za tri eskadrile, četiri ulaza, pet pista). To je bio i uspješan test za domaće građevince jer su kasnije ta znanja naplaćena u Libiji, Iraku i drugim tada prijateljskim zemljama. Izgradnja je počela 1958. a Klek je zbog Češke krize useljen 1968. (sa nezavršenom galerijom 352. iae), te je za života kompleks konstantno dograđivan (pomoćni objekti, stajanke) i modernizovan (osvjetljenje, informatički sistemi).
Pomenuti ulazi u podzemni objekat su bili „ukrašeni“ betonskim zavjesama sa urezima za prolaz vertikalnog repa MiG-21, u produžetku su protiv-udarne komore (sem kod ulaza 4) a bočno od njih se nastavljaju galerije koje su hermetički zatvarala pancirna vrata teška po 100 tona. Galerije su bile dom za tri eskadrile (124. i 125. lae, te 352. iae), a avioni su unutar objekta vučeni električnim tegljačima. Ukupna dužina tunela unutar Plješevice je oko 3500 metara. Pored galerija tu su bile i prostorije svih namjena (ambulanta, učionice, kancelarije, kuhinje…), zalihe svega potrebnog za život posade mjesec dana pod zemljom a objekat je imao i svoj izvor pitke vode jer je prilikom gradnje pronađen podzemni tok.
Iako je podzemni objekat Klek ono najintrigantnije u čitavoj priči, vrijedi spomenuti i ostale elemente slagalice. Logistika – koja nije minirana 1992. te je uz prenamjenu uglavnom preživjela rat – je uključivala kasarnu u selu Željava, skladišta kerozina u Pokoju i Orljanima, skladišta UBS u Vedrom polju ali i Svodni (oko 70 km udaljenosti), skladište MTS (za 5. VaK) u Račiću, Kotu-377 (osmatrački radari), položaj Abdića brdo (oprema za instrumentalno slijetanje aviona), a dio priče je svakako bio i radarski položaj/RRČ Gola Plješevica. Takođe, za potrebe zaposlenih vojnih lica je izgrađeno čitavo naselje u Bihaću (Harmani), što je imalo ekonomski i socijalni značaj za grad.
Na početku rat(ov)a na ovim prostorima, aerodrom je korišten u priličnoj mjeri obzirom na to da su se tu nalazile dvije lovačke i jedna izviđačka eskadrila. Originalna namjena tih lovaca i izviđača je bila drugačija, ali, smisao je relativna stvar. Na primjer, jedan od vanjskih objekata na aerodromu je završen u septembru 1991. godine, otprilike u vrijeme kad su se tu pojavili pripadnici 63. padobranske iz Niša sa zadatkom obezbjeđenja aerodroma. U januaru 1992. godine u radionici na aerodromu je irački MiG-23 dobio jugoslovensku zastavu na repu, nakon što je Omer njime preletio iz Zagreba sjedeći na sanduku od municije (Omer? Irački MiG-23? E, to je tek priča…). Toliko o smislu.
Kako je s-frj-vojevremeno na „volšeban“ način nestala stranica iz katastarskih knjiga po kojoj kompleks u cjelosti pripada Bosni, tako je granica koja ga siječe zapečatila nj. sudbinu, tada, pa sve do današnjeg dana. Eskalacijom rata geostrateški položaj aerodroma je postao neodrživ, tako da je odluka pala na opciju „Ni zrna žita…“. Što se moglo demontirati – demontirano je, što nije – demolirano je. Dok je „Kikaš“ sa aerodroma odvozio, dotle su viškovi poput traktora „otpisivani“ kaskaderskom vožnjom mladih vojnika. MiG-ovi su tokom aprila preletjeli na aerodrom Ponikve (124. i 124. lae) i Batajnicu (352. iae) a detaširani dežurni par je posljednje dežurstvo odradio 12. maja…
Kako to stratezi rekoše, napuštanje aerodroma je značilo definitivnu promjenu granica države. Opet, JNA doktrina je poznavala samo privremenu okupaciju jugoslovenskih teritorija, zato je objekat „onesposobljen“. U međuvremenu su aerodrom posjećivali i zvanično i nezvanično i ovi i oni (NATO je bio veoma želj-av-an da izvidi), ali su tamo mogli vidjeti samo kako izgleda ručni rad na ekstrakciji sekundarnih sirovina. Pored toga, unutar golih zidova memljive betonske pećine ostalo je još i pitanje: da li je 22 godine dovoljno da se proglasi trajna nesposobnost? Teško je reći, ali je upravo na današnji dan, nakon 24 godine rada, Vojna pošta 4868 prestala da postoji…
Bivši stanovnik Kleka MiG-21R 26105 (ex-352. iae), pored njega neki brkat momak
Izvori:
– Vojno-tehnički forum My-City Military: Enigma JNA – podzemni aerodrom „Željava“
– Internet stranica Željava – LYBI
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 