Ko kome na čiji račun…

Neke stvari nikad ne stare, unatoč činjenici da starimo ti/ja/mi/vi/oni.

Ono što Branko Ćopić reče „tihe zanimacije“, usavršio sam vrhunski. Kad treba da budem neprimjetan dok se drugi bave nečim ili uspješno ćutim ili se, pak, izgubim u blago nepoznatom pravcu ganjajući klupko vune i/ili sl.

Jedna od tih situacija je „kad stariji ljudi pričaju“. Obzirom da je u današnje vrijeme sve teže čuti dobru priču, klupko se čini puno boljom idejom. Tako sam, pri posjeti selu, odvezao staru do neke dalje rođake na klupko kafe i razgovora pa produžio svojim putem. U dogovoreno vrijeme se vraćam radi povratka gdje stara biva ispraćena a ja dočekan dijaloškim komentarom…
– A, to je taj mali… Pa nije ni mali.
– Nije, nije! – ponosno će stara kao da to ima veze sa hranom koju ona spravlja.
– Ih, nisam ga vidjela… [Ako ćemo realno, nikad, iz blizine, prim. aut.]
– On mene vozi stalno ovamo.
– Onaj stariji, on liči na pokojnog djeda…
– Pa, malo…
– Ali ovaj, na koga on liči?
– Pa, ne znam…

„Pa, ne znam…“?
„PA, NE ZNAM…“?!
„PA, NE ZNAM…“?!?!/–%^__#$&^—@(!“ČŠŽČ#!! ……….   !!! ……!