Ispod Čoline mrke kape

Oko 14:30 na mobilnom uređaju otkucah M.Z. Deliću kratku poruku sljedećeg sadržaja:

Promašio sam skretanje i izgubio se na Trebeviću. Spuštam se kozjom stazom, mokar sam do gole kože, blato je, u patikama sam. Ako preživim, odoh na ćevape.

U prvi mah, poruka nije htjela da ode, nije bilo signala. Nivo panike izuzetan. Ne znam gdje sam – nazad ne mogu istim putem – nemam snage, za orijentaciju prema dole treba da mi posluži grad kojeg ne vidim od oblaka i magle (kao olakšavajuća okolnost neka bude to da nisam vidio ni vrh Trebevića iz istog razloga). A još kad oblak zagrli Čolinu kapu, odnosno, ono za šta ću naknadno pročitati da je Čolina kapa…
Tome valja pridodati da prethodnih sat i po nisam vidio nijednog čovjeka, a srećom, nisam vidio nijednu životinju (mada je tu stajala tabla da sam na području lovišta), iako sam čuo veoma neartikulisane krike iz šume podno opservatorije. Kao gratis na sve to je došao komad žute trake na kojoj piše POZOR! MINE! koji je stajao pored staze kojom sam se spuštao.

Ipak, bitno je bilo ići prema dole (nizbrdo!), a u jednom trenutku uslijedi olakšanje, hava se razmaknu te sam ugledao prve krovove kuća. Ali, i do njih je trebalo doći:

Ipak, išlo je to normalno. Polako, ali normalno. Pod ručnom, ali normalno. Pola sata kasnije sam prošao kroz naselja koja su obilježena na planu grada, Mahmutovac, Bistrik, te nekih sat nakon toga stigoh na posljednju stanicu, u ćevapdžinicu „Kod Keme“. Nakon ćevapa, suveniri na Baščaršiji pa preko Grbavice i Vraca zaokružih 20 km šetnje do Istočnog Sarajeva gdje sam te večeri uz pomoć Google Earth vidio da nisam bio baš tako izgubljen, ali i da sam prošao tridesetak metara od zloglasne jame „Kazani“.

Sve u svemu, strah je veoma zdrav, a prva moja posjeta Trebeviću je obilovala zdravljem. Na području same bob staze, kuda sam prošao, u toku rata su vođene borbe, bilo je mina, veći dio je (prostorno) uklonjen, ali je teško biti 100% siguran s obzirom na konfiguraciju terena i pomjeranje mina usljed djelovanja vremena, atmosferilija i gravitacije. U tom slučaju važi pravilo, držati se asfalta, betona, kamena, staze, tuđeg traga, koje sam poštovao. Zbog ružnog vremena i umora, propustio sam da se popnem na Vidikovac – nekadašnji završetak žičare na Trebeviću, al’ za sve postoji drugi put, a počesto drugi put zna biti bolji od prvog…

Advertisements

4 thoughts on “Ispod Čoline mrke kape

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s