Suveniri spomenika uspomena

Nikad nisam naučio učiti „napamet“, disciplinu prijeko potrebnu za predmete kao što su istorija, geografija, biologija, pedagogija itd. Pročitam dva puta i zapamtim taktika, ne. Nikad mi nije uspjelo, bar ne za školu. E, sad, što sam pročitao jednom i zapamtio da je Duane Allman čovjek zaslužan za numeru „Layla“ uzevši rif iz stare pjesme Alberta Kinga „As the Years Go Passing by“, to je nešto drugo.

Gimnazija, škola nad školama, Istorija, učiteljica života, profesor sijede brade zadužen za predmet istog imena. Pomalo neozbiljan profesor iz jedne od SFRJ rokenrol generacija. Ali dobar, baš dobar. Bila je to jedna od rijetkih situacija kad sam pokušao primjeniti staru dobru taktiku „uhvati ocjenu“: na početku školske godine naučiti nešto sitno, dok nema puno gradiva, te se dobrovoljno (užas, grom i pakao) javiti da odgovaram. I naučim ja, teškom mukom, nekakve seobe Srba, može-biti Arsenija Čarnojevića i slične probleme pa skupim hrabrosti da se javim. Silan izađem pred tablu, pred profesora, kako to dolikuje. Dobijem pitanje koje treba pa počnem da deklamujem rečenice, kao što sam vidio da treba raditi. Ide to kako treba, iako shvatam da se tresem a da mi se glas gubi u daljini svakom narednom rečenicom. Uglovi učionice polako dobijaju čudnu distorziju. I sve se usporava. Profesor me čudno gleda. Izgovara blagim tonom: „A je li, Vlajiću, zašto se ti oblačiš kao scenski radnik?“ U tom trenutku, vagoni u kojima su bile rečenice koje sam trebao izgovoriti se odvajaju od lokomotive i SURVAŠE SE – SUNCE TI JEBEM – U PROVALIJU. U sebi zamišljam psovku koja spominje ženski polni organ te odgovaram profesoru, bez obzira na njegovo pitanje: „Profesore, sad ćemo morati sve ispočetka.“

Profesor spomenut u ovoj redigovanoj verziji teksta iz 2007. godine, dobar, baš dobar, sijede brade, neozbiljan, sahranjen je danas na banjalučkom gradskom groblju. Božo Marić, profesor i aforističar. Jedan od rijetkih koji je prenosio na učenike nešto životne mudrosti. Jedan od rijetkih na čiju sahranu bih otišao bez ikakve želje da plešem po grobu, a hrpa je kandidata i kandidatkinja. A, bio sam na sahrani.

Bila je, naravno, čitava gimnazija. Bila bi i rezervna postava da nije snijeg zapadao, zima i tuga. Kažem malom Bori kako je ovo taman da nadoknadim što nisam bio na deset godina mature. Kaže mali Boro kako nisam ništa propustio. Repliciram da je ovdje vjerovatno i atmosfera malo pozitivnija nego što je bila na 10 godina mature, s čim ne bih da oduzmem dostojanstvenosti današnjeg tužnog skupa.

I nešto se mislim, što da baš Božo prvi ode, pored svih kandidata i kandidatkinja. Onda se sjetim. Nije prvi. Prije nekoliko godina je umro Veselin Belenzada, čovjek koji je predavao Odbranu i zaštitu. (Malo prije njega je umrla Odbrana i zaštita.) Belenzadu ću, osim po brkovima, pamtiti i po rečenici „A evo tebi jedno muško pitanje: koliko je ljudi poginulo u Drugom svjetskom ratu?“. Šta je ostalo – ostalo je, ko je ostao – ostao je.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s