Čudo od djeteta od dvadesete godine

U povjerenju mi se povjeri povjerilac o povjerljivim stvarima, muškim, za ne povjerovati. Kaže kako se desilo da mu se ne diže. A ne mislim na tegove. Diže on tegove i tako to. Trenira, mlad i zdrav momak, kakvih u teretani inače ima, al’ ono što treba da se diže u određenim životnim situacijama nasušno zabavnim i nadasve bitnim, neće. Doduše, nije to permenantna situacija…
Kaže, ona njemu standardan repertoar zabrinosti uruči, šta je, šta nije u redu, nisam ti dovoljno privlačna, da li mi dupe izgleda veliko, i tako to, a on će njoj, ma nije do tebe. Pa kako, zašto ne možeš, dosad si mog’o, nije da nisi, teče još uvijek rijeka zabrinutosti. Ma joj, pusti me, imam još 10 maraka u novčaniku a ima do kraja mjeseca… Treba sa tim izdržati još 10 dana, a ti me pitaš što mi se ne diže… Kakve to veze ima s bilo čim, pitam. Ih, pa kako neće imati veze, kaže. Hm, razmislim ja pa velim, ja sam onda šampion. Što, ti možeš i sa markom, pita. Ma i bez marke u novčaniku!
A kako sam tek mog’o kad nisam im’o novčanik…