Bruce Lee je pušio marihuanu

I tako prodajem cvijeće ranom zorom pred crkvom kad naiđe neka simpatična djevojka pa upita smije li me nešto pitati. S obzirom da se nisam bio obrijao, to je moglo značiti samo jedno. Ipak, nemam malograđanski kompleks straha od pojavljivanja u medijima a i shvatam koliko je nezahvalan posao novinarke početnice pripravnice kojoj su uvalili gradsku rubriku, odgovorim na njeno pitanje, da joj pomognem u tom nezahvalnom poslu a i da vidim da li će ijedna moja rečenica dospjeti u novine. Jedna jeste, u solidno preformulisanom obliku. Ostalih četiri-pet nisu. Nema veze, izašla je slika.

Malo poslije toga, posmatram (pretpostavka) baku i unuku koje su se zaputile negdje. Baka standardna baka, u crnini, stara, a unuka djevojčica od nekih 130 cm visine, 30-ak kg, 7-9 godina starosti. Na njoj nekakve somotne hlače i džemper sa izvezenim zimskim motivima: red jelena (le rogata životinja), red jela (le crnogorično drvo), red djeda mrazova (le debeli komšija što pije na pijaci). Od pogleda na taj džemper koji odiše siromaštvom mi se skupila suza u oku. Baka i unuka su pričale o nečemu ko zna čemu ja ne znam, no u trenutku prolaska pored mene čuh kako unuka kaže baki: „Šta ćeš, takav je to narod…“ Ne znam kakav je to narod (u očima djevojčice), ne znam ni o kojem se narodu radi, al’ da je takav… činjenica.

A ne vrijedi ni previše razmišljati o narodu. Valja živjeti. Valja živjeti negdje drugdje. Zato sam i išao da se slikam za pasoš. Ostalo kusura pa da sebi ugodim malo, u prodavnicu po sok multivitaminski „Multivita“ kojeg puni fabrika „Vitinka“ iz našeg ponosnog Kozluka. Pojma nemam gdje je Kozluk (ogromna je Bosna, a tek Hercegovina), al’ znam da u njemu ima nekih izvora vode, kisele i nekisele, a prave i jako dobre sokove. I ja komšiji na kasu, kad on meni kaže da ima „Multisolu“ (multivitaminski sok iz neprijateljske Slovenije), po super cijeni, samo 20 feninga skuplji od „Multivite“. Već godinama ne kupujem slovenačke proizvode, objasnim kratko komšiji, al’ iz radoznalosti upitam koliko ja to više dobijem soka za tih 20 feninga koje ću platiti više. Kaže komšija da ne dobijem više nego isto. A zašto onda da kupim, pitam. Poznatija marka, kaže. Nabijem je na …, kažem.

Spomene buraz kako je skontao da je tajna uspjeha najbogatijih ljudi na svijetu u tome što su provalili šta prosječan glupan želi i to mu i pružili. Kažem da tu nema ništa sporno, te da to nije teško provaliti, ali da postoji tu moralni problem jer nijedan od tih proizvoda nije savršen (savršen proizvod bi značio i kraj industrije). Kaže on kako je za njega apsolutno nedokučivo šta to prosječan glupan želi. Kažem mu da je to otprilike obratno od njegove logike…
– Pa da, narod želi Adidas patike (pod istim se smatraju skupe i kvalitetne patike koje traju dugo) po cijeni Panter patika (pod istim se smatraju jeftine i nekvalitetne patike koje ne traju dugo)…
– Jeste, ali sad ćemo primjeniti ono što sam ja rekao: narod želi Panter patike sa Adidas znakom, a cijena nije bitna.
– Pa… da.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s