Sve u svoje ime, sve u svoje vrijeme

I once was there kaže Stevie Salas, a ja se slažem. Lokalitet Babanovac, Vlašić planina, gdje sam posljednji put zvanično bio u februaru 1991. godine… tad je to bilo malo drugačije. Ova (mala) građevina sa slike je dobro prošla u odnosu na hotel u kojem sam takođe bio… njega više uopšte nema.

Pored hrpe mina posijanih po planini – budući da je tu bila linija razgraničenja, Babanovac je trenutno urbanistički užas, jer je izgrađeno nebrojeno vikendica (i većih građevina) dok pored njih stoji hrpa srušenih i napola srušenih objekata. Što je bilo srpsko i državno, sad je ničije i tako stoji, pa čak i olimpijska skakaonica kojoj fali jedan integralni dio a na čijem doletištu je sad parking nasut šljunkom. Doduše, to je parking objekta u kojem je Džontra večerao na putu za Sarajevo… a to nikako da ispričam.

Bilo kako bilo, neke stvari su se promijenile, a neke i nisu, kao što je PANORAMA prema Travniku. Ne sumnjam da je ona bila približno ista i u februaru 1991. a i u avgustu 1992. godine, kad je na tom istom mjestu bio moj otac, doduše, drugim povodom…