Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste I

Niko ne spori da je inteligencija sporan pojam. No, tvrdnja da inteligencija i pamet nisu isto je veoma sporna za neke…

I tako ti se to desi, prije nekog vremena pročitam u novinama kako ta neka masonska organizacija MENSA (HAMAS, OHR, NATO, UNICEF…) organizuje, da prostite, javno mjerenje kvocijenta inteligencije (slobodnih građana) sa tajnim rezultatima. Piše u novinama kad i gdje, ne piše koliko košta, te ja, koristeći svoju, kasnije će se ispostaviti natprosječnu, inteligenciju pretpostavim da je džaba pa odlučim da odem. Da izmjerim. Taj neki kvocijent. Da spomenem da sam ranije radio neke testove inteligencije, naravno, NA INTERNETU. Neko je okačio link za test na forum, svi onda uradili test i imali rezultat 140-150… Pa nema nas pametnijih na planeti. Realno. Nego, radio sam te neke testove prije nekih četiri godine, bio zadovoljan rezultatima, al’ prošlo je od tad nekih četiri godine, i mislim se, mogao bih sad zvanično da ga izmjerim, pa koliki je – toliki je. A još džaba, a svi znamo, što je džaba…

Dan testa

Uredim se kao da idem na svadbu ili razgovor za posao: počešljam se, obučem teksas hlače i kariranu košulju pa polako prema Tehnološkom fakultetu, gdje se održava manifestacija testiranja. Ja tamo kad puna sala, a nisu redovni studenti. Čitaju se novine, izgleda. Ništa, sjednem u posljednji red, jer su prvi bili zauzeti, saslušam objašnjenje, na znak da krenemo olovku u ruke, otvorim knjižicu i polako. I nakon 40 minuta uradim nekoliko pitanja, a nekoliko ne uradim. Hvala, doviđenja, odem.

Čekanje

Kao što znamo, na rezultate se čeka. Al’ ovi iz MENSE su pametni ljudi (iako pamet i inteligencija nisu isto) – lijeni su, čekati se mora. Čekanje ubija. Iščekivanje još više. Na besplatni telefon 1-800-MENSA niko se nije javljao, moji vapaji su odlazili u beskraj telefonske žice. Ah. U čekanju je prelomni trenutak bio kad sam u novinama pročitao podatak sa testiranja da je test položilo 22 od 37 kandidata. Majku mu, možda sam ja napokon taj, 1 od 22! Biće sramota ako nisam.

Prve reakcije prvih rođaka

Nakon nekog vremena stiglo je i to pismo. Koverta, a u njoj nije mito (sredstvo korupcije). Eh. Otvorim kovertu mojim nožićem za otvaranje koverti, pročitam rezultat, obuzme me sreća, sreća, radost, toplina. Kasnije tog dana zarad konferencije za štampu ulazim u dnevnu sobu gdje moji roditelji gledaju dnevnik (a na dnevniku kažu da će biti rata). Kažem im da sam položio onaj test. Roditelji ostaju u čudu. Jedan više nego drugi, al’ dobro. Odlazim u svoju sobu da razmislim o životu kao što to inače činim u strateški važnim trenucima. Nakon nekog vremena se vraćam u dnevnu sobu gdje su se moji roditelji presabrali.

OTAC: Sine, majka je odlučila da ti upišeš još jedan fakultet…
MAJKA: Znala sam ja to, znala! Al’ ti nisi htio ništa učiti u gimnaziji…
SIN: Ni na fakultetu…
MAJKA: Istina…
OTAC: Spava po čitav dan!
MAJKA: Ništa on nije htio učiti!
OTAC: On je jedna vucibatina…
MAJKA: Isti je ti!
OTAC: &/%&$#$&!!!
MAJKA: /&$&%#%$#%$!!!!!!!

U par sekundi izbija ratni sukob u dnevnoj sobi, roditelji se svađaju, zemlja gori. Ne znam kako, ne znam zašto. Ne zna se ko koga psuje. Zapravo, zna se. Uglavnom njih dvoje mene, manje sebe. Al’ što mene… Nakon prvobitne zbunjenosti odlučujem da podignem moju skupštinsku zastavicu za repliku.

SIN: Odoh ja u teretanu.