Bonane! Šta je najbolje u životu?

U skladu sa prethodnim iskustvima, dolazim do mnogih saznanja do kojih nikad nisam ni tražio da dođem, a opet, javljaju mi se neka pitanja za koja nikad nisam mislio da ću se pitati. Ipak, od svih, jedno je pitanje glasnije zatražilo odgovor: šta su to planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata?

Tog dana, jedne lijepe nedjelje pri kraju februara, obrela se ne tako mala i ne tako odabrana četa planinara u jednom minibusu u Prijedoru. Ukupno 25 + 1, ne računajući vozača, šareni i u licu crveni (uglavnom oko nosa), nas 15-ak mladih i ostali nešto stariji, prosjek godina ekspedicije je bio oko 4000. Ali, znate kako se kaže, gdje su stari, tu je i šala. S obzirom da je minibusom kružio Politikin Zabavnik kao preporučeno štivo, ja bih preporučio da se natpis na naslovnoj strani ispravi na „Za sve od 7 do 4007“, a zgodno bi bilo da se sklopi neki ugovor sa Peugeotom oko reklame modela 4007… No, vratimo se sa digresije na smislen tok. Pored mene sjede stariji od vremena Ismet, koji je bio nadzornik radova na izgradnji piramida, i nešto mlađi Stipe, koji je bio navigator F. Magelana („Ne tamo, Fernando! Jesam ti lijepo rekao da skreneš kod Čelinca… E, sad ćemo kurac stići na Woodstock!“). Šta da kažem pored toga? Ah, da, mi bilderi živčani od proteina (što nam je brzo penjanje vrlina) smo bili gosti na pohodu na Plješevicu planinarskog društva „Klekovača“ iz Prijedora. Plješevica iznad Bihaća, na granici sa Hrvatskom, a u njoj se nalazi… ako ne znate, neću vam ni ja reći, makar ne ovom prilikom. Tom prilikom smo bili dodatno detaširani odsustvom našeg duhovnog i nemoralnog vođe mladog Z. Delića, ali, shodno tome, obavezani obavezom da osvjetlamo njegovo svijetlo ime, kao i kolektivno naše, a kasnije se ispostavilo da to penjanje nije bilo samo penjanje, već da je to zapravo bila osnivačka skupština, ali o tome kasnije.

Jednu stvar valja napomenuti, nevezanu ali vezanu. Dan prije našeg pohoda, grad Bihać je proslavio 751. rođendan! Nije malo, nije malo, triput… hm, to se ne slaže baš. Nego, 751 je impozantna brojka i kad se radi o kalorijama, kamoli o postojanju u ovoj tužnoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, zato, sa malim zakašnjenjem, čestitke Bihaću! Da poraste veliki, naprosto proguta Cazin, da se u njemu izgradi puno privatnih fakulteta uz puno privatnog kapitala i da svi ljudi u njemu budu mladi, plavi, lijepi i visoki. Mislim, kao da im treba čestitka od mene, ali eto. Znaju se oni sasvim dobro zabavljati, o tome svjedoči podatak da je na gradskom trgu bila torta od 37 metara. Kad sam za to čuo, samo sam pomislio „Koja Plješevica?“

S obzirom na naše polazno vrijeme iz Prijedora (cirka rano ujutru), nešto malo prije 10 sati smo se skotrljali u maloprije pomenuti slavljenik grad, i promptno bacili u kontemplaciju/informaciju pronalaska sela Zavalje (Zavolje, prim. Ismet). Zavalje, pa malo dalje, odatle se kreće put vrleti Plješevice. S obzirom na noviju istoriju Bihaća (nesretni period prve polovine ’90-ih prošlog vijeka), postojao je mali strah od mogućnosti prisustva minsko-eksplozivnih sredstava na našoj stazi, međutim, taj strah je brzo nestao. Naime, iz autobusa smo izašli na nekih 760 m, parkirali se u jednoj uvali na planinskom putu kojim se, ako sam dobro primjetio, kamionom dovoze drvosječe a odvoze pijane drvosječe, a nedaleko od našeg parking mjesta nas je čekala oznaka za planinarsku stazu koja vodi kroz šumu. Jutro rano (svak’ ga mrzi), hladnoća (svak’ je mrzi), magla (ni nju niko ne ljubi), krenuli smo ugodnom, nenapornom i solidno označenom stazom – pozitivno djeluje na strah od mina, mi bilderi živčani od proteina, a i ostali fini ljudi koji su se tu zadesili.

Laganim hodom smo savladali nekih 200-ak metara visinske razlike kad se najednom, kako nam se to zna desiti u ovim pohodima, kroz gusto granje visokog crnogoričnog drveća ukazalo sunce. Prelijepo jedno iznenađenje, svaki put iznenadi. Malo ozbiljniji odmor je bio na 1060 m, proplanak koji predstavlja raskršće različitih staza, i tu je nebo već bilo podatne cyan-magenta-yellow plave boje, uglavnom cyan. Temperatura ugodna, ljudi raspoloženi, još uvijek uglavnom trijezni, ali i to će se promijeniti. U tom trenutku dobijam informaciju da je naša destinacija Crni Vrh, a ne Trovrh, kako sam prethodno informisan. Razlike su u 300 metara visinske razlike (toliko je Trovrh, 1620 m, viši od Crnog), kao i činjenici da se Trovrh nalazi na „glavnom“ grebenu Plješevice, onom koji granično razdvaja dve bratske republike, Bosnu i Hercegovinu, ovaj, Bosnu i Hrvatsku. U blizini Trovrha se nalazi i vrh Gola Plješevica, a na tom vrhu se nalazi… ako ne znate, neću vam ni ja reći, makar ne ovom prilikom. Prije Crnog Vrha nas je čekao Opaliti Vrh, i to je bila jedina dionica našeg putešestvija koja je ličila na planinarenje.

Naime, Opaliti Vrh je svakako bio najljepši dio tog dana. Na nekih 1250 m, to je jedna hrpa kamenja na vrhu brda, u trenutku našeg penjanja ugodno opaljena suncem i umivena blagim vjetrom. Na vrhu nas je čekao odmor, crni pas Vučko koji je odmah prilegao, kao i panoramski pogled na Bihać sa pripadajućim elementima (od Pokoja do Grabeža, sve sa Lohovom), samo što smo pripadajuće elemente morali da zamislimo, budući da su bili prekriveni gustim slojem magle i oblaka. Al’ šta fali, ni oni dole nisu vidjeli nas tako da smo 1:1. Linija oblaka je bila na nekih 1000 m, tako da je sve iznad bilo kao likovna tema „Proljeće u mom gradu“ za IV razred osnovne škole (samo sa snijegom), sve ispod je ostalo u domenu „Skali, izgleda da je Molder opet zaglavio u kafani, moramo zvati Bokija i Pajka“. Panorama Bihaća će ostati za drugi put, a mi nastavljamo dalje, na stazi prema Crnom Vrhu nas još čeka planinarska kuća Pahuljica. Ugodna jedna kratka šetnja kroz šumu, a onda Pahuljica zgodno uvaljena u planinu, lijepo uređena sa svim dodatnim detaljima za izletovanje većih grupa izletnika (stolovi i klupe u blizini, kao i detaširani stolovi i klupe sa nadstrešnicama). Tu su nas dočekali još neki ljudi koji su odlučili da nedelju ne provedu gledajući nedeljno popodne, a sa ljudima se zadesio i mali žuti pas Vučko sa kojim smo brzo sklopili prijateljstvo. Rekao sam mu: „Vučko, kom hir!“ na šta je on stao na ivicu provalije i tako mi pomogao da napravim svoju najbolju fotografiju dosad (biće priložena u vidu multimedijalnog dodatka tekstu), i, pored toga, on je mladog M. Sikiricu i mene podstaknuo da dalje razradimo našu ideju koja se zametnula usput…

U trenucima dok su ostali planinari odmarali, razmišljali o životu ili se bavili sličnim trivijalnostima, mi smo započeli osnivačku sjednicu našeg neformalnog planinarskog društva (u daljem tekstu NPD). Za NPD smo usvojili ime „Nizbrdo“ uz moto „Ipak, nizbrdo je nizbrdo, a nizbrdo je super!“, zastava nam je crvena sa srpom i čekićem i natpisom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ (ne znam šta to predstavlja), a maskota našeg NPD je mali pas Vučko (jer je svaki pas Vučko), s tim da to ne mora nužno biti pas, može to biti i mačka, hrčak, štiglic, potkornjak (kao kornjača, samo ispod), aligator, biceratops, triceratops i sl. Za glavnog predsjednika smo proglasili našeg duhovnog i nemoralnog vođu, mladog Z. Delića, dok smo ostale predsjedničke funkcije riješili naknadno da riješimo. Poslije ostalih protokolarnih protokolarnosti, Vučko je zbog svog doprinosa nagrađen ugodnim tapšanjem po ramenu, jerbo nismo imali Kitekat da ga nahranimo.

Nakon proteka još nekog vremena u planinarskim nepenjačkim aktivnostima, omanja grupa planinara i mi bilderi živčani od proteina se odlučujemo na put ka Crnom Vrhu, dok jedan veći dio planinara, uglavnom starijih, ostaje kod Pahuljice da rade ono što su planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata. Tabla kod Pahuljice nam je rekla da do Crnog Vrha ima ’50 što je, naravno, značilo da smo tamo stigli za ’35. Staza je odlično markirana, vodi kroz šumu gdje se smjenjuju bjelogorica, crnogorica i Gorica Popović, uspon ni u jednom trenutku nije nezgodan, snijeg nije predubok – do nekih 40 cm u najdubljim dubovima. Crni Vrh, na žalost, nije neka turistička atrakcija budući da je obrastao šumom, i svaki pokušaj pogleda u daljinu završava na obližnjoj grani (jednoj od). Iskorištavamo priliku za predah, presvlačenje, obrok, slikanje (u vremenu digitalnih fotoaparata), razmjenu iskustava i priče iz davnina. Povratak sa Crnog Vrha je bio još bolji, išlo se nizbrdo (a svi znamo da je nizbrdo super), kod Pahuljice smo se konsolidovali sa mudrim sijedim glavama, malo uživali u pjesmi i muzici, zatim zajedničko grupno slikanje svih ljudi sa svim fotoaparatima (približno 40 ljudi, približno 8 fotoaparata) i onda hajdučki rastanak. Tačno je podne, 15 časova, put našeg minibusa Trkulja Toursa iz Oštre Luke vraćamo se drugim putem, ne preko Opalitog Vrha već stazom sa druge strane koja se uključuje na nastavak onog puta za razmjenu svježih drvosječa. Kako se spuštamo, tako nas sunce i plavo nebo napuštaju, Gola Plješevica i Trovrh ostaju ponosni, mi grabimo kroz šumu, neki zato što vole da grabe a drugi zato što maštaju o http://www.donesi.com. Predviđeno vrijeme za povratak do minibusa je bilo ispoštovano, no, vozač nam saopštava lošu vijest. Kompresora srce malo nije izdržalo, minibus ne može da upali. Jednostavno, nije to k’o nekad, što švabo napravi, a i ta firma Mercedes, ne znam odakle su oni i kako uopšte plasiraju tu svoju bofl robu. S obzirom da stajanje znači smrt čak i za ljude koji nisu bilderi živčani od proteina, nakon obavještenja da je mehaničar na putu, jedan dio ekspedicije se odlučuje za spuštanje transverzalom do Zavalja (jako lijepa staza), gdje bismo se već uključili na put, a na tom putu nas eventualno oporavljeni minibus pokupio. Dotična transverzala je jako dobro markirana i spustili smo se njenom punom dužinom pa smo upotpunili iskustvo, makar je nismo popeli čitavu. Na raskrsnici u selu Zavalje, rekuperacija, kontakt, saznanje da minibus još nije krenuo te odluka da pješke nastavimo dalje prema Bihaću, pa kad krene – krenuo je. Dotad, cilj je prva kafana… a do nje je bilo nekih 4 kilometra putem kojim smo mi bilderi živčani od proteina odvojeni od ostalih išli budući da se, usljed prezuvanja u civilnu obuću, nismo mogli spustiti prečicom. Ipak, na vrijeme smo uočili ugodan lokal imena „Kampus“ te neka poznata lica u nj. Voćni čaj za nas, za planinare alkoholna pića, ugodna temperatura u lokalu, petnaestak minuta vremena i Trkulja Tours se ukazao. Sjedaj kako si sjedio na dolasku, ja do Stipeta i Ismeta koji su bili malo crveniji u licu i mnogo veseliji nego ranije. Krećemo polako, prema Bihaću, skrećemo pogrešno na jednom mjestu, ulazimo u Vedro Polje, izlazimo iz Vedrog Polja, više nema ni kuća ni ulične rasvjete što znači da smo jako blizu onom što sam rekao da vam neću reći. Ipak, mrak je pa ne bismo ni vidjeli ništa tamo, a intervencija mudrih sijedih glava („Pa znaš li ti kud ideš, $%#&*?!“) utiče na vozača da se u jednom trenutku okrene za 180 stepeni i krene nazad prema Budvi. Ono što sam rekao da vam neću reći ostaje za neku drugu priliku, a u tim trenucima, od umora i Dimigal tablete zabacujem glavu nazad, zatvaram oči, gasim mozak i počinjem u tom stanju da razmišljam o životu. Na momente se budim da bih zatvorio usta koja nesvjesno otvaram u snu i da primjetim kako sa starih prelazimo na nove hitove, te da čujem rečenice poput „Ti si, mali, mnogo popio danas!“ koje Rosić (otprilike 55+ godina) upućuje Ismetu (otprilike 65+ godina). Bilo je tu još mnogo dobrog raspoloženja, idući put ću da upalim kameru da snima pa tek onda da zaspim, a ovako, samo se na mahove sjećam kolektivnih potresa smijehom i povika veselih sijedih glava.

Uglavnom, i ostatak puta je protekao u mojoj blagoj nesvijesti, a utisak je da je bilo jako lijepo, planinari iz Prijedora su jako ugodna omladina (i ostarina) i nadam se da će sličnih stvari biti i u budućnosti i da ćemo imati prilike i za više socijalizacije. I, da, prije nego što kažem da ni ovog puta nije bilo knjige gostiju da se upišemo, samo da dam odgovor na pitanje šta su to planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata… Pili su, uglavnom rakiju, da bi je kasnije mogli gasiti pivom, a to rade i danas. U skladu s tim, mladi M. Sikirica i ja smo dodali stavku za iduću sjednicu NPD „Nizbrdo“: 1) Izabrati zvanično alkoholno piće NPD „Nizbrdo“ i zvanične plastične flašice u kojima ćemo isto nositi. Dakle, jedina kritika je nedostatak knjige gostiju, pa opet moram da ispunjavam ove virtuelne stranice tim podacima, znači, sa Plješevice glavom i potpisima predstavnici NPD „Nizbrdo“:
Zoran Delić (Z. Delić) – odsutan ali nezaboravljen, a svakako i nezaboravan
Marko Sikirica
Bojan Vlajić

Kao i obično, slikoviti dodatak vrijedan 30-ak hiljada riječi:
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Pljesevica/

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.