I ima drugaricu taman za mene…

Još jedan 20. februar, sumorno maglovito jutro, saznanje da se tužba grada Jablanice protiv Jula Brinera još uvijek nije pomakla sa mrtve tačke, sve to nije mirisalo na dobro. Očajno stanje u našem pravosuđu u kombinaciji sa djelovanjem stranih plaćenika i domaćih izdajnika dovelo je do toga da je još jedan 6. dan nakon Valentinova proslavljen bez popravljenog željezničkog mosta koji bi mnogo značio za nekih 15-ak ljudi koji su lijeni da prelaze preko novog mosta, ali njihove vapaje izgleda da niko ne čuje.
– Meni je do granapa nekad trebalo 10 minuta, a preko ovog novog mosta mi treba 15, a nekad i 20 minuta! – kaže nam starina Sakib Kovačević, inače, jedan od onih koji su preko tog mosta prelazili svakodnevno, a bio je tu i onog nesretnog dana kad je Jul Briner digao most u vazduh. Starac nam tužno kazuje:
– Čim sam vidio tog ružnog švabu, znao sam da nešto neće valjati. Iš’o je okolo i vik’o „hajl“, i dok sam ja prizv’o svog druga Nurku da ponese lopatu iz šupe da ga umlatimo, most se izgubio u oblaku prašine!
O apsurdnosti odbrane Jula Brinera koja se zasniva na njihovoj tvrdnji o postojanju nekog scenarija za film (?!) nije potrebno trošiti riječi, nego se moramo pomiriti sa činjenicom da imamo to što imamo, i to treba da koristimo…

Jablanica tako u bližem okruženju ima niz planina, od kojih je jedna Vran planina, tako nazvana jer je obrasla klekom pa iz daljine izgleda crna kao vrana ili gavran [ime Klekovača je već bilo uzeto, prim. prev.], a grad Jablanica ima Dan grada, 22. februar, i povodom toga je u nedjelju 20. februara bio organizovan grupni pohod na Vran planinu. Za tu priliku, mi bilderi živčani od proteina (što nam je mala svaka planina) smo išli kao detaširani dopisni članovi planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca, te ćemo se tako oslovljavati u nastavku teksta.

Pet sati poslije ponoći obično bude mrak, i ta nedjelja nije predstavljala izuzetak po tom pitanju. Nešto malo prije tih pet sati, naš crni vranac (čitaj: bijeli Peugeot 206 sa 5 vrata, 1.1 benzin) dolazi na raskrsnicu u blizini moje kuće, druga dva druga člana ekspedicije su u njemu, i polako krećemo na putovanje od nekih 180 kilometara do Jablanice gdje trebamo biti u 9 časova po griničkom vremenu odnosno 8 po lokalnom. Jahač crnog vranca, inače naš kormilar Z. Delić, je izuzetan vozač, a njegove je šoferske sposobnosti najlakše opisati kao „spoj onog najboljeg od divlje mačke i nindže“, tako da usprkos mjestično veoma neprovidnoj magli na nekim dionicama puta, te samom putu koji vodi kroz mnoge klance koji su stavili noge na vrance i daleko je od idealnog, putovanje protiče u najboljem redu i nešto prije 8 sati mi (pjesnički rečeno) njušimo jagnjetinu.

Na autobuskoj stanici u gradu, pored ogromne količine ljudi u gamašnama nailazimo i na našeg čovjeka za kontakt, ljubaznog domaćina Nihada koji nam daje instrukcije za nastavak. Inače, u razgovoru smo saznali još da je ovo šesti put kako se ovakvo penjanje organizuje u sklopu proslave Dana grada, te kako je prošle godine temperatura bila ugodnih 20 stepeni ispod nule po Celzijusovoj skali. Volio bih da vidim bradavice Nives Celzijus na toj temperaturi. No, nemamo vremena za to. Nešto poslije 8 sati sa stanice kreću dva autobusa, poprilično popunjena planinarima, a mi se odlučujemo da putovanje nastavimo u crnom vrancu zarad nezavisnosti od polaska i povratka autobusa. Početna tačka za penjanje je udaljena od Jablanice nekih 40-ak minuta vožnje, pod kodnim je imenom Risavac, u divnoj dolini između Vran planine i Čvrsnice a udaljena par kilometara od jezera Blidinje. Kako se vozimo prema tamo, tako povremeno plavo nebo stidljivo izviruje između oblaka, i daje nam nadu da bi se ovo moglo pretvoriti u izuzetan dan. Međutim, čaša meda i čaša žuči smiješane se najlakše piju, tako da u putu prolazimo kroz nekoliko različitih klimatskih i vremenskih zona kako se penjemo prema našem odredištu sa kojeg ćemo na odredište…

Dolazak na odredište pred polazak na odredište, još uvijek nije obećavao. Nakon truckanja do tamo, izlazak iz auta se činio ugodnim… sve dok nije dunuo vjetar. Mislim, vjetar obično duva, ali, kad je tamo dunuo, mrzio sam život više nego inače. Onih 20 ispod nule se činilo tako stvarnim u tom trenutku, te se, mi detaširani dopisni članovi planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca dodatno ubundavamo pred početak samog penjanja. Vrh Vran planine (2074 m) je negdje gore u magli, a mi smo negdje dole u vjetru. Ipak, nekih 120 ljudi u vjetru okupljenih u jednom trenutku kreće da se penje na brdo, pa „kud svi turci…“. Inače, u dolini odakle kreće naše pješačenje, snijega više nema nego što ima, a više kamenja ima nego što nema, međutim, kako odmičemo uzbrdo, taj se odnos mijenja. Isto tako, sa odmicanjem, vjetra više nema nego što ima, a sunca počinje da ima više nego što nema. Da! Počinjemo da se znojimo… Nakon savladanih otprilike 300 metara visinske razlike u odnosu na 1200 metara sa kojih smo krenuli, otprilike u zoni gdje dolazimo do ozbiljnijeg snijega, dan počinje svoju punu transformaciju. Magle više nema na vidiku, a pogled u ono što ostaje iza nas rađa pjesmicu:
Ispod nas oblaci
Prolaze kao na modnoj traci
Dok veselo gazimo po planini
Mi, Z. Delića đaci

I tako i bi. Plavi potočić je žuborio, ptice su pjevale, sunce je sijalo, mi smo se penjali. Ne baš, ali zarad poetskog viđenja svijeta, može proći. Može se spomenuti da smo prethodno obaviješteni da penjanje traje oko tri sata, tri i po, a može i dva i po, zavisi koliko je ko spreman. S obzirom na karakter poduhvata, staza je relativno ugodna, nimalo opasna – ne samo za nas bildere živč… ovaj, detaširane dopisne članove planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca, nego i za starije ljude koji su se uputili ka vrhu. Ide se uglavnom uzbrdo sa povremenim dionicama gdje se baš ide uzbrdo. Zanimljivost na pola puta je bukova šuma koja je sva prekrivena injem, gdje je predviđena ozbiljnija pauza/odmor.

Ipak, oduševljen iskustvom penjanja, naš entuzijastični član M. Sikirica zanemaruje pauzu i hitro nastavlja prema vrhu, a nas dvojica ostalih ga slijedimo. Tako smo se odvojili od većine i nastavili sa manjinom koja je išla ispred jer je: 1) krenula prije nas, i 2) znala gdje ide. Uz povremeno proklinjanje života smo se lagano klackali uzbrdo, prestižući starije i nejač, nezajažljivo grabeći ka vrhu. Nakon cirka oko 2 i po sata toga, dolazimo do… grebena. E, kad smo tu došli, vrh je bio tehnikalija. Pogledaš na jednu stranu – nizbrdica, pogledaš na drugu – nizbrdica. Sa druge strane grebena su oblaci i kleka u debeloj ‘ladovini, a nama je samo ostalo da se popnemo na veliku grudvu koja predstavlja naše odredište pri polasku sa odredišta. I, popeli smo se. I to trčećim korakom uz puno emocija. Slijede presvlačenje i topli obrok uz čekanje ostalih i pitanja poput: „Da li je ono tamo Triglav?“ Pogled prelijep, sa vrhova Čvrsnice su se napokon maknuli i posljednji oblaci, led jezera Blidinje se presijava, mi se pržimo na suncu a da toga nismo ni svjesni – tek kad smo se vratili smo primjetili da smo crveni kao rakovi a oči krvave kao kod Novice Zdravkovića. Obavezno slikanje u svim mogućim pozama („Sad kad smo se popeli, nije nam ništa drugo ostalo nego da se slikamo.“), uobičajena planinarska socijalizacija, malo razmišljanja o životu, i, priprema-pozor-sad: krećemo dole, dok se neki još uvijek penju gore.

Kao što to obično biva, pri silasku se odlučujemo za improvizaciju putanje tako da naša dijagonala vodi preko padine na kojoj ima do metar snijega koji je jako mekan na određenim mjestima. Rađa se tekst oglasa „mijenjam dva dobra lakta za polovno koljeno“. Ipak, nizbrdo je nizbrdo, a nizbrdo je super. Skotrljali smo se uspješno, kod crnog vranca nas je dočekao domaćin i obavijestio o organizovanom čaju ispred jedne kuće u blizini. Ako već nema ćevapa… Može i čaj. Odličan je to čaj bio. Popili smo, iz pristojnosti, svaki manje od pola litre a ja mislim da sam mogao da sunem čitav onaj kazan, al’ dobro. Biće i dogodine 20. februar, nakon još malo socijalizacije, pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo ka jezeru Blidinje – kad smo već tu, da malo i to vidimo. Jezero k’o jezero, hrpa vode prosuta u rupu. Još je ova voda zaledila. Slikamo i jezero, pecaroše, sebe na jezeru, Čvrsnicu sa jezerom, vikendicu na jezeru (nelegalna gradnja), još malo razmišljamo o životu i krećemo. Kako mi krećemo, tako oblaci opet počinju lagano da obavijaju vrhove planina, sjenke postaju sve duže a prolaznost života sve očiglednija. Crni vranac nas nosi sve niže, snijega oko nas je sve manje, kuće su obojene u sve čudnije boje… a onda smo stigli u Jablanicu. Skretanje lijevo i kanjon… i kanjon… i kanjon. I onda sam ja u jednom trenutku zaspao i kasnije se probudio, kad ono mi se vozimo kroz kanjon. S tom razlikom što je to bio kanjon Tijesno, na ulazu u Banjaluku. Tu smo, kući. U blizini kućnog praga izlazim iz crnog vranca, pozdravljam se sa saborcima, ulazim u kuću, otvaram moju omiljenu internet stranicu http://www.donesi.com, saznajem da u kući ima hrane (!), gasim http://www.donesi.com i, dok se grije grah, počinjem da razmišljam šta ću napisati kao izvještaj o penjanju na Vran planinu u svojstvu nas detaširanih dopisnih članova planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca. I, nisam baš nešto smislio, al’ šta da se radi. E, da, ekstremno smo bili razočarani što na vrhu nema knjige gostiju, zato se moramo ovdje potpisati…
Zoran Delić (Z. Delić)
Marko Sikirica
Bojan Vlajić

Usput, galerija probranih 40-ak slika na adresi: http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Vran/
Tih 40-ak slika po 1000 riječi, plus ovo ovdje, nije malo, majku mu!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.