Dunavom još šibaju vetrovi…

a186beb99636a75fd6ac7e14206a0d22

I sad, u sklopu stvari koje mogu navesti kao pozitivne u vezi mog trenutnog posla, pored slave, novca i žena, tamo negdje na 172. mjestu te liste se nalaze toplina i ljubav kojima zrače oči djece iz VI razreda kojima predajem. Mada se, međusobno, ta djeca čudno gledaju. Štaviše. I sad, različite su tu situacije, imam različite tipove malih antagonista. Iz različitih razloga djeca ulaze u male sukobe, ali dosad najbolji je taj da se svađaju dva tabora oko toga ko bolje zna engleski. Njih dvojica, jedan nizak i crn, tačno kao Maverik (iz filma Top Gun), a ovaj drugi nizak i plav, skoro kao Ajsmen. Njih dvije onda dođu nešto kao Telma i Luiz. I tako, par časova je rastao antagonizam na toj liniji, a onda dođem na ideju – premještanje: Maverik će da sjedne sa Telmom, a shodno tome, Ajsmenu „pripadne“ Luiz.

Nije im lako palo. Premjeste se, po instrukciji, nevoljno, Maverik i Luiz, i sjednu sa novim drugarima u klupe. Pardon, sa strana klupa. Bukvalno. To je taj neki period u životu, gdje muški primjerci bježe od ženskih, potpuno suprotan od onog perioda koji će uslijediti i trajati čitav život (kod zdravih heteroseksualnih primjeraka ljudske vrste). Taj neki period koji izrodi rečenice poput ove Maverikove:

– Nastavniče! Ne mogu ja sjediti sa njom. Ona je… ŽENSKO!

Jedan od boljih izgovora, moramo se svi složiti. A Telma ne može biti simpatičnija nego što jeste, djevojčica krupnih kesten očiju u roza majici sve sa minđušama u obliku srca. Odbacio sam Maverikov prigovor kao neosnovan te se čas nastavio, a u sklopu časa kratki sastav – treba napisati par riječi o svom drugu iz klupe. On o njoj, ona o njemu. Kako se zove, kakvu kosu ima, oči, koliko ima godina, omiljena boja i slično. I sad, krenuše djeca sva raditi, samo se Maverik još više odmaknu od Telme te poče da je kritički razgleda… minut, dva… a zatim to prekinu pitanjem upućenim njoj:

– A kako se ti zoveš?

Da ne spominjem reakcije koje su uslijedile, njen protest, njegov protest na njen protest, proteste njihovih saigrača… ali, prođe od tada trines’ bajrama, ne baš, par časova, a njih dvoje nastaviše sjediti sa sve manje i manje koškanja. Usput, uočih da Maverik čudno mlati/maše/klati nogama (koje ne dohvataju pod) dok sjedi pored nje i čita. Upitah ga da li zna šta to znači. Nije znao. Upitah razred. Ruku diže Luiz:

– To se radi kad čovjek laže ili kad je zaljubljen ili kad je bolestan.

Rekoh Maveriku da izabere jedno od to troje, a on samo krenu odrično klimati glavom, tako definitivno potvrđujući o čemu se radi.

Advertisements

5 thoughts on “Dunavom još šibaju vetrovi…

  1. Lepa prica i lepo ispricana 🙂 A odmah je tu i slika..matematika, on mlati nogama i netremice gleda u mene ocekujuci resenja…hmmm..a ja mislila da samo to zeli 😉

    • Тако некако.

      Нисам био даље да их испратим, али су у наредних годину дана нарасли по метар.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s