„O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Stigla pred štab moje divizije četa Kozarčana i tek što su predahnuli, uhvatiše se u kolo zajedno sa kuririma štaba divizije i zaigraše i zapjevaše. Među njima je bila i bolničarka Draginja – vrlo lijepa djevojka. Poznavala me je kao pjesnika, te me povuče za ruku i oboje se uhvatismo u kolo, jedno do drugoga.
Igra ona kao živa vatra, zemlju nogom ne dotiče. Tupkam i ja pored nje kao medvjed grmečki, pa kad se umorismo, sjednemo uza zid štapske zgrade i ja joj uzeh pričati kako je ljepša od svakog cvijeta, od vite jele, od plamene munje, itd.
Sluša ona, sluša, nakrivila glavu:
– Nikad nisam čula tako lijepe riječi, vidi se da si pjesnik, ali, ja ti opet ništa ne vjerujem. Sigurno je da pjesnici vještije lažu nego svi ostali muškarci.
– Ako ne vjeruješ pjesničkim riječima, vjerovati ćeš nečem drugom – dosjetim se, pa utrčim u štab divizije, donesem otud svoj torbak i iz njega izvadim povelik komad slanine što sam ga dobio od matere.
– Evo, curo, pola tebi, a pola meni. Ovo mi je dar od matere.
Uze cura slaninu, sva sinu od sreće, pa me zagrli i poljubi u oba obraza. Tu sam djevojku kasnije opjevao u pjesmi Oj, đevojko, dragaj dušo moja…

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987.)

Još na blogu: TEDDY UČI NAŠ JEZIK